Zdenko Ćosić, Rat je počeo prije, Općinsko vijeće: Povjerenstvo za pripremu obilježavanja obljetnica, Matica hrvatska, ogranak Široki Brijeg, Široki Brijeg, 2007.

Sjećam se jedne priče iz djetinjstva, koja mi se duboko urezala u pamćenje. Naime, kad su u neposrednom poraću jugoslavenske komunističke snage u jednom duvanjskom selu otkrile skupinu hrvatskih vojnika, koja se nakon sloma hrvatske države skrivala u jednoj od mnogobrojnih kraških jama u tom području, pozvali su ih na predaju. Kako su iz iskustva već znali što ih čeka nakon možebitne predaje, hrvatski su vojnici odbili taj poziv. Ozna je tada slamom zatrpala otvor jame, silom dovela njihovu rodbinu da ih poziva na predaju dok se istodobno gusti dim iz poluvlažne slame spušato u utrobu zemlje kako bi ugušio njezine slobodoljubive sinove.

Nasuprot zločinačkoj ceremoniji koja se prisilno održavala iznad zemlje, duboko u njezinoj utrobi odvijalo se deset ljudskih drama. Zapovjednik skupine svojim je vojnicima ponudio mogućnost da biraju između predaje partizanskim zločincima ili da poput nekadašnjih hrvatskih ratnika s protuosmanske tvrđave Gvozdansko negdje na Banovini radije umru, nego živi padnu u ruke neprijatelju. Jednoglasna odluka kako nema predaje, smirenoga je zapovjednika potaknula na molitvu. Koliko su svjedoci iznad zemlje mogli razabrati, molilo se Vjerovanje, pet Očenaša, pet Zdravomarija i pet Slavaocu. Nakon toga, u gotovo jednakim razmacima moglo se čuti devet pucnjeva, a s nešto više vremenskoga odmaka čuo se i deseti pucanj. Potom je sve umuknulo. Kad je zapovjednik Ozne sišao u jednu prostraniju dvoranu jame, opazio je uz još svježi žar vatre devet mrtvih tijela što su ležala u krugu oko svoga zapovjednika, koji je još uvijek udesnoj ruci držao samokres. Bijesan zbog takvoga poraza, u tjelesa je mrtvih hrvatskih vojnika ispalio cijelu nabojnjaču iz svoje strojopuške. Pojedinci su kasnije pripovijedali kako su još dugo znali viđati šefa Ozne u stanjima kao da je izvan svoje pameti. Godinama je tako znao histerično vikati: „Eto Ante i njegovih jamara!“, pucajući pritom oko sebe kao da se bori s nevidljivim hrvatskim ratnicima. U tim su trenutcima duševnoga rastrojstva jednoga ubojice od njegove pucnjave stradavali mnogi nedužni ljudi.

Kako su stradalnici uglavnom bili Hrvati, nitko zato nije morao odgovarati. Unatoč pucnjavama, prijetnjama i progonima doista su se vratili hrvatski ratnici, nu ne samo kao priviđenja pomahnitalih jugokomunističkih ubojica, nego ponajprije kao ponosan narod, koji je spreman braniti svoju zemlju, ali dostojanstvo vlastite osobnosti. Na jedan takav dostojanstven način tek što je pao Berlinski zid, u malom hrvatskom gradiću Duvnu (Tomislavgradu) u BiH izbili su prvih dana mjeseca siječnja 1990. godine masovni prosvjedi protiv jugoslavenskoga komunističkog režima. Bijahu to, tvrde povjesničari, prvi otvoreni i masovni hrvatski protukomunistički i protujugoslavenski prosvjedi u bivšoj SFRJ, kojima se tada više nije usudila suprotstaviti ni postrojba specijalnoga jugoslavenskog redarstva. Ovaj podulji uvod pomaže nam kako bismo što bolje shvatili Ćosićevu knjigu „Rat je počeo prije“, koja kao posve prirodan nastavak spomenutih događaja oslikava reakciju hrvatskoga naroda u Hercegovini, inače u to vrijeme još uvijek nenaoružana, na pokušaj bivše JNA da izlaskom iz vojarna rasporedi svoje snage duž zamišljenih granica velike Srbije, a onda s toga područja etnički očisti ponajprije Hrvate, a potom i druge nesrpske narode.

Jednom takvom pokušaju da razvije svoje snage i zaprijeti Splitu, odnosno da vojnu tehniku i ljudstvo rasporedi na Kupreškom polju spriječili su hercegovački Hrvati 7. svibnja 1991. u mjestu Polog na razmeđu Mostara i Širokoga Brijega. Naime, na dojavu kako oklopna postrojbu JNA iz jedne mostarske vojarne kreće prema Širokom Brijegu lokalne su vlasti u Pologu kamionima zapriječile prolaz vojsci, a stanovništvo se u znak prosvjeda protiv srpskih osvajanja po Hrvatskoj, što ih je pomagala JNA usprotivilo prolasku savezne armije. Tri su dana stajale zaprjeke na cesti. Vrhovno zapovjedništvo iz Beograda je tražilo akciju po cijenu krvavih žrtava, zapovjednici zapriječene postrojbe bojali su se sukoba, a nedavno demokratski izabrana vlast je zajedno s lokalnim franjevcima održavala dostojanstvo prosvjednika pa ih po potrebi pokušavala potaknuti da se raziđu i nakon uspjele blokade dopuste prolazak vojsci. Kako se narod tomu opirao u Polog su stizali i hrvatski političari iz Sarajeva na čelu sa Stjepanom Kljuićem. Ovaj narodu očito nije bio dovoljno uvjerljiv pa je na poziv lokalnoga dužnosnika SDA Ismeta Hadžiosmanovića pristigao iz Sarajeva i Alija Izetbegović, na čije se pozive narod ipak uklonio vojsci da može proći kroz Polog.

Osim živo opisane ljudske drame, koja se tih svibanjskih dana 1991. odvijala između jugoslavenskih agresora s jedne i hrvatskoga naroda s druge strane, auktor je temeljito raščlanio političko stanje u BiH, koje se, zbog hrvatske zauzetosti u obrani od velikosrpske agresije iz Zagreba znatno slabije vidjelo. Upravo je nerazumijevanje toga razdoblja u BiH pogodovalo različitim nehrvatskim strategijama da se poigravaju sudbinom hrvatske države, hrvatskoga naroda i njegovih političkih vodstava u Hrvatskoj i BiH. To se nastavljalo ne samo tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, nego i razvojem muslimanske agresije na hrvatska područja u BiH, a što se kao kaznena kampanja nastavlja sve do danas, odnosno do pravomoćne presude hrvatskom hercegbosanskom vojnom i političkom vodstvu na sudištu u Haagu.

Naime, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman optuživan je za podjelu BiH sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem na sastanku u Karađorđevu, premda se iz izvora zna da su razgovarali o tadašnjem saveznom predsjedniku Vlade Anti Markoviću. Po već uhodanom komunističkom predlošku, nasuprot optuženim Hrvatima, muslimanska se strana pokušala upravo na njihov račun dogovoriti s Miloševićem, što su posebno zastupali muslimanski vođe Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić tvrdeći kako su Muslimani i Srbi sudbinski i prirodni saveznici. Uostalom o uspjehu muslimanskoga pohoda Miloševiću u Beograd vrlo dokumentirano piše Ćosić, što manje upućenim, a posebice izmanipuliranim čitateljima otvara mogućnost Hrvatima da prije eventualno masovne egzekucije imaju bar pravo na odvjetnika.

 

Trpimir Kovač