Šimun Šito Ćorić, Slušaj, Iris, FRAM-ZIRAL – HKZ-Hrvatsko slovo, Mostar – Zagreb, 2015.

slusaj-irisBio je rat. Onaj u tvojoj domovini, kasnije nazvan Domovinski. Kako se odnositi prema njemu? Pričati neke mirotvorne priče ili se nastojati oduprijeti?

Ćoriću je od početka bilo jasno na koju stranu krenuti. Nalazio se u tuđini, ali je koristio svaki trenutak i svaku priliku pomoći svojima. Jedan od načina bilo je i pisanje, u ovom slučaju ono književno. Još na samom početku toga rata objelodanio je na njemačkom jeziku u Švicarskoj ovu knjigu pred nama. Kasnije su slijedili neki drugi jezici, a na samom kraju i hrvatski, jer nama je valjda sve to trebalo biti jasno. Na stranu što su zaredale pozitivne, pa i laskave, kritike. Važno je bilo prenijeti istinu u taj zapadni svijet koji bi radije pričao one mirotvorne priče nego naviještao da se treba oduprijeti, a kamo li da bi u tomu pomogao. Samo Bog zna koliko je pisac uspio. Ali zacijelo jest, jer su neke novine objavile ove crtice u nastavcima.

Da, ovo su crtice, nazvane Pismima iz Hrvatske 1990. i neke. Naravno, pisac je pod tim podrazumijevao i Herceg Bosnu, ta jedan smo narod s obje strane granice. Obraća se osobi zvanoj Iris koja nema puna saznanja o životu toga napadnutog hrvatskog naroda. I onda se redaju poneke sličice iz povijesti, ali poglavito sličice iz turobne stvarnosti. Pomoću njih Ćorić objašnjava što se zapravo događa, tko je napadnuti, a tko napada. Pritom sliči na vješta slikara. Sržnim potezima dočarao nam je tu sliku iz svoje glave. I svi shvaćamo što želi reći jer mu je slika bistra, potekla iz dubine, s izričajem koji nas ne uvodi u dvojbu. I nema nam druge nego zastati i razmišljati.

Spomenimo sada tih nekoliko sličica. Srpski vojnici pokušavaju se šaliti, ali im to ne ide od ruke sve dok nisu pogodili toranj crkve. Tada se grle kao u Brazilu na tipičnoj nogometnoj utakmici nakon odlučujućeg zgoditka (str. 15.). Ova crtica ilustrirana je onim poznatim Ranjenim Isusom iz Vukovara, a ilustrirana je i većina drugih također upečatljivim ratnim fotografijama. Pa onda odlazak mladića rođenog u tuđini kao dragovoljca na ratište. Otac, zabrinut, pokušava ga smesti podsjećanjem da nikada nije htio učiti materinji hrvatski jezik, a sada bi htio u rat koji bjesni (str. 21.). Ili slike iz napuštenih vojnih stanova. Sve odneseno, na golom zidu ostala je samo nakrivljena Titova slika (str. 27.). O drugim sličicama, naročito onima s našim poginulima, pročitajmo sami u tišini.

Dobro je objavljivati i čitati ovakve knjige. Jugonostalgija još nije ustupila mjesto domoljublju. One nas čiste i ukazuju nam kojim putem ići. Još kad su majstorski napisane kao ova.

Miljenko Stojić