U srijedu je, 15. veljače 2017. godine, u prostorijama Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, predstavljena knjiga “Dno je uvijek dublje” Davora Velnića. Pred neočekivano velikim brojem ljudi, uz izvrsne predstavljače i govornike Antuna Paveškovića i Igora Žica, javnosti je napokon izloženo ovo vrlo moćno i važno književno postignuće.

Ipak, književna dimenzija ovoga djela ostaje u sjeni njezine povijesne, historiografske važnosti.

Prije svega, Velnić skreće pažnju na zaboravljenog književnoga velikana Grgu Gamulina, najvećeg i najistaknutijeg povjesničara umjetnosti što ga je Hrvatska dala. S druge strane, Gamulinovo remek-djelo, “Ilarijin smiješak”, jedno je od najboljih ostvarenja hrvatske književnosti 20. stoljeća, između “Isušene kaljuže” J. P. Kamova i “Protimbi” Slobodana Novaka.

Velnić pokušava Gamulina vratiti na mjesto koje mu je uskratio “najveći” intelektalni proleter Miroslav Krleža, koji je, kao i svi neobdareni, a ambiciozni ljudi, sukladno boljševističkoj mržnji spram svega lijepoga i vrijednoga, Gamulinu namijenio zaborav. I je li zaista povijesna slučajnost da je Krleža sprječavao tiskanje Kamova skoro pola stoljeća, i da je nakon što je zatomio Gamulina, prošlo pola stoljeća kako bi i njegov genij zasjao te pokazao da su i Hrvati imali velike sinove svoje koji mogoše pratiti europske tendencije u književnosti, teško je reći.

No, “Dno je uvijek dublje”, ne obrađuje samo Gamulinovo spomenuto remek-djelo, već i njegov život, od teškog djetinjstva, mukotrpnog školovanja, gubitka kćeri, boravka u ustaškim logorima, partijskih podmetanja i hrvatskog nacionalizma 1971. godine. Neka ne bude zabune – Gamulin je bio komunist do kraja svoga života, ali je bio hrvatski komunist, koji se za vrijeme Hrvatskog proljeća našao na 35. mjestu najvećih nacionalista; njegove su zasluge u povijesti hrvatske umjetnosti neumitne i neprocjenjive, njegov je književni izričaj u duhu najčišće (u ono doba dopuštene i moguće) hrvatske jezične tradicije, no ono što bi hrvatskoj javnosti trebalo biti najvažnije i “najkontroverznije” jest upravo Gamulinovo svjedočanstvo o logoru “smrti” Jasenovac.

Iako se radi o diskurzivnoj prozi, usmjerenoj protiv boljševističke infekcije i kulta ličnosti komesara Krleže i njegovih “polutanskih” pionira-nasljednika, “Dno je uvijek dublje” sadrži vrlo zanimljive podatke o Gamulinovu svjedočanstvu svoga logorovanja. Napose je zanimljiv Gamulinov zapis o nabavljanju kulture kolere (!) iz Banja Luke, koju se namazalo na kruh ustaškim stražarima, no, kultura je, dok je stigla, izgubila patogenost, pa pokušaj trovanja nije uspio. Bilo bi zanimljivo vidjeti danas nekoga iz Remetinca kako nabavlja patogen, a kako li je tek bilo u logoru za vrijeme II. svjetskog rata?

Također, zanimljivo je svjedočanstvo o ubojstvu Vlade Singera, Židova i istaknutog ustaškog političara, koji je stradao zbog navodnog ljubovanja sa suprugom Maksa Luburića. Gamulin je 1946. cenzurirao knjigu Milka Riffera “Jasenovac 1943”, te izbacio poglavlja o logorskom orkestru s tvrdnjom kako bi, iako je sve istina, bilo malo nezgodno (!) napisati da je u ustaškom logoru bilo tako. Inače, jasenovačkim je orkestrom ravnao Natko Devčić, kasnije istaknuti glazbeni pedagog i skladatelj.

Gamulin je neko vrijeme bio i načelnik odjela za kulturu i umjetnost u Ministarstvu prosvjete NR Hrvatske, što je svakako visok položaj unutar Partije, no prema vlastitim riječima, nitko ga nikad nije pitao ništa o boravku u ustaškim logorima. Sve je to spomenuto u Velnićevoj knjizi, što dodatno poljuljava mitove u “ustaškim logorima smrti” i “kolektivnoj krivnji Hrvata”.

Bilo bi doista upečatljivije da je, unatoč književnom naglasku Velnićeve knjige i njezinu polemičku tonu, na predstavljanju bilo nekoliko riječi i o jasenovačkim danima velikog književnog velikana Grge Gamulina. Uostalom, velika umjetnost, odnosno velika književnost pripada malobrojnima, elitama, dok istina o vlastitoj povijesti pripada cijelom narodu; nije li to zapravo zadaća velikih književnika – dati istinito svjedočanstvo vlastitu vremenu i puku?

 

L.C.