Knjigozori Miljenka Stojića: Kruh naš svagdanji
Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.
Pao je jedan društveni sustav, došao drugi. Što je to značilo za nekoga tko je upravo bio u naponu svoje životne dobi? Polazeći od te stvarnosti Božica Brkan raspreda priču o nama samima, našem međusobnom odnosu i odnosu prema Bogu. Nimalo sentimentalno, već brutalno iskreno, ali opet nježno prema pogođenima.
U središtu ovoga pjesničkog događanja, nazovimo to tako, nalazi se krojačica koja je desetljećima radila i onda se našla na ulici. Tzv. pretvorba pojela je tvornicu gdje je radila s drugima. Novopečeni vlasnik pojasnio im je bez imalo srama da im on ništa nije kriv, kupio je samo zgradu a ne i tvornicu. Preostalo im je samo prosvjedovati. Ona, bezimena bivša djelatnica, dolazi u crkvu, spomenik nulte kategorije, i nastoji uzeti mjeru za Kristov grob. Turisti dotle razgledavaju i slikaju. Slijedi monolog u čijem je središtu nesmiljena borba za kruh naš svagdanji. Zbog toga je naša junakinja kadšto i ironična, kao da zavidi Bogu kojemu je ljepše tu u crkvi nego njoj u životu. Na to se kasnije nadovezuju i drugi likovi koji također imaju svoju muku i traže mjesta pod suncem. Jedan je od njih i sin, prigodni haker i rušitelj tuđih stranica, a ona nikako shvatiti što je uradio i zbog čega je došla policija tražiti ga. Nekada, u onom sustavu, svega toga nije bilo. U što se to pretvaraju ova vremena? A opet, nije li nam tek sada svanula sloboda? Jedino nam Bog može pomoći snaći se u svemu tome.
Božica Brkan zanimljivo je isplela ovaj put križa u XVIII. postaja. Nije pošla od uobičajenog vjerskog osjećaja, već od osjećaja društvene pravde. Nastojala je književnošću prodrijeti u srce današnjih događanja i poput Veronike pružiti barem za čas rubac pogođenima. Uspjela je u svojoj namjeri i pomoću svoje junakinje potakla je pitanje zar je baš tako sve to moralo biti?