Logo

izgleda-drugog-putaŠimun Šito Ćorić, Izgleda, drugog puta nije bilo, Glas Koncila, Zagreb, 2015.

Već i ptice na grani znaju da živimo u tzv. globaliziranom svijetu. I kako je krenulo bit će ga još više. Ratovi ustrajno odrađuju svoje, bukte na sve strane. Kad se primire, trebao bi iz te vatre iskočiti novi svjetski poredak, nadaju se oni koji povlače konce iz sjene. Eh, ti ratovi. I danas kao i onda kad je živio junak iz ovoga našega romana.

Mogli bismo se sada upitati je li zaista bilo drugoga puta, ili nije, kako napola nagovješćuje naslov romana? Zahvaćene su godine zadnjih dana Austro-Ugarske, iako se činilo da se ipak drži, Prvi svjetski rat, Prva Jugoslavija. U njihovu kovitlacu je Šimun Kulin, čovjek odrastao na škrtoj hercegovačkoj zemlji, s ljubavlju prema Bogu i domovini u prsima. Kamo može takav? Pokazao se sposobnim pa su ga sve vlasti željele u svojim redovima, a on je samo ostajao svoj. Da nije, moglo je biti drukčije. No, to ne bi bio onaj put iz njegove nutrine i zbog toga si nije dopuštao gaziti njime. Mogao je nekada biti i tako privlačiv, kao odnos s Mađaricom Irmom, ali uzalud. Prenio je to i na djecu, jer sin Andrija u ondašnjem patrijarhalnom društvu i kao šesnaestogodišnjak ima snage odijeliti se od strica kad je uvidio da se zajedno više ne može. Pa sad recimo je li drugog puta bilo ili nije.

Ćorić glavnoga junaka ne vodi uobičajeno kroz radnju. Zapravo, taj je glavni junak samo jedan od bitnih slojeva romana. Drugi je sloj sve ono što obilježava kraj iz kojeg potječe glavni junak. Romanopiscu je i to itekako bitno. Oslikava ga do u tančine, nastojeći da čitatelj uspije u njega zaroniti i sam donijeti sud o svemu. Nema, dakle, tu ispraznog hvaljenja, nego samo dobrog oslikavanja pa uzmi ako ti je drago. S trećim slojem naravno da je drukčije. Radi se o povijesnim prilikama u doba glavnog junaka. One se jednostavno ne mogu promijeniti, u njima se može samo plivati na pravi način. Ali i to šalje čitatelju poruku o puku humske ili hercegovačke zemlje. Taj puk ide jasnim putem, iako bi mu ponekada bilo bolje da malo zažmiri. Ostaje na njemu i kad pojedini skrenu na neki drugi. U tome mu pomaže Crkva. Fratri i svećenici su načitani, vole ga i čine sve da što lakše prebrodi povijesne nepogode. Nije stoga čudno da su neodvojivo povezani.

Može se ovaj roman očito nazvati povijesnim, ali ja bih ga radije nazvao domoljubnim. U ovo vrijeme kada iz medija vrište na naš dom i domovinu, ovdje se oni iznose u lijepom, bitnom svjetlu. Nisu nešto nevažno, nego nužan okvir za naše postojanje. Voli ih se i dok nepotreban rat, kao onaj Prvi, proždire sve oko sebe. Dojmljivi su zaista opisi toga rata. Šimun se svemu nije nadao, htio je samo priskrbiti nešto za svoju obitelj i uvalio se u njega. Teško je ranjen, kasnije će od toga i prerano umrijeti. Pričao je ponekada o borbama, o suborcima koji su ih zvali predstave, opake predstave. Junak je bio onaj koji ih je više prošao te iz svega izvukao živu glavu. Oni koji nisu u tome uspjeli, znali su poslužiti i kao grudobran. Rovovi su u nekoj pustopoljini, ne možeš pokopati mnogobrojne mrtve, zbog čega onda ne bi mogli korisno poslužiti? Čovjek se smrzne čitajući te retke i još mu je manje jasno kako netko može slaviti početak toga užasnog rata. Očito se previše slizao s onima koji povlače konce.

Jedna od stvari koja je obilježila Šimunov kraj jest tragedija svatova na Sretnicama. Šimunov sin Andrija trebao je biti u njima, samo igrom slučaja nije. Ženilo se dvoje siromašnih, ali ponosnih. Kad je veselje bilo na vrhuncu, vatra je buknula u prizemlju trošne kuće. Znamo kakav ishod može biti. No, tko je upalio tu vatru? Ostalo je nerazjašnjeno do dana današnjega. Međutim, postoje čvrsti pokazatelji da bi to mogao biti netko od tadašnjih vlasti. Vidjeli su dvojicu u dugim kaputima u blizini. Što su imali tu raditi? Puku nisu bila potrebna velika razjašnjenja, Prva Jugoslavija nikako nije bio njihov izbor i njihova miljenica.

Primijetili smo da se u ovom romanu spominju konkretni događaji. I nismo pogriješili. Pisac kaže: »Svaka sličnost u ovom djelu s određenim ljudima i događajima ne može biti slučajna, jer slučaj ne postoji.« Kratko i jasno. On očito ima namjeru osvijetliti pozadinu jedne obitelji, onakva kakva je bila, da bi ta pozadina postala matricom za sadašnjost. Nismo pali s neba, nismo bez određenih veza s drugima iz naše prošlosti, bića smo u nastojanju predati neoskvrnjenom baštinu koju smo primili. Hoće li biti tako? Glavni junak umire pred sami Drugi svjetski rat, 1938., njegov sin Andrija nastavlja dalje. Prošlost se prelila u sadašnjost. Valjda znamo odgonetnuti kakva je.

Krv se na stranama opisanima u romanu često davala, ne samo u sukobima. Šimunova obitelj održavala je dobre odnose s obitelji Desimira Lepusa, čak su se i kumili. Da pojasnimo, katolička i pravoslavna obitelj. Međusobno su se potpomagali, na onoj razini kako se to očekuje od odraslih ljudi. A onda je kumu Desimiru zatrebala nešto viša razina. Sin mu nije bio za vojsku i tražio je zamjenu, jer se to moglo. Kod koga drugoga nego kod kuma. Šimun već odslužio dugi vojnički rok, zna kako to ide, ako pristane dobit će materijalnu nadoknadu u vidu imanja tu i tu. A Šimun se bio tek oženio, mislio se polako kućiti. Pristao je nakon duljeg razmišljanja. On će spasiti mnogobrojnu obitelj iz koje potječe, kum Desimir spasit će sina. I tako, rekosmo, dospije u rat. Ali nešto je drugo ovdje bitno. Nisu pravili nikakav ugovor glede ovoga dogovora. Vjerovali su jedni drugima. I nisu se prevarili. Na kraju je i jedna i druga strana ispala poštenijom nego što je izgledalo u početku. Šimun se odlučuje na manje od obećanog, kum ne znajući da će biti tako daruje mu i ono što se nisu bili dogovorili. Ćorić o svemu piše bez suvišnih osjećaja i ideoloških natruha. Osjećamo kao da smo negdje pri ognjištu, vatra pucketa, ozbiljni ljudi vode svoje poslove i priče. Nimalo nalik »komšiluku« kojega nam neprestano guraju na nos u ovoj BiH koja bi valjda trebala biti državom. Ostavite nas našoj pravoj prošlosti i sve će biti dobro.

Nema puno ovakvih suvremenih romana u našoj književnosti. A tako bi bilo dobro da ih ima. Dosta je još toga neriješenoga i u nama i oko nas, te nam samo ovakvi pristupi mogu u tome pomoći. Ćorić je bio hrabar i vješto je vodio radnju do kraja. Slijedio je jednostavno sržnu nit obitelji o kojoj priča. Živjela je svojim životom i nije se dala podjarmiti. U svemu joj je pomagao konj na početku, skriven za zla vremena. Kad su Turci krenuli da je unište, on ih je izvukao iz nevolje. U vojsci Šimun dokazuje predpostavljenima da zna o konjima i to itekako usmjeruje njegov život. Slijedio je zapravo njegov zov. Istina, na njega spada i sreća i nesreća, kako glase zadnje riječi u ovom romanu, samo to ne znači da se treba predati. Jedna je to od poruka koja nam ostaje u nutrini nakon čitanja. Odlična je to poruka, jer opet su vremena bremenita i teška. Opet je pred nama put i izgleda drugoga nema, da parafraziramo pisca. Kad čovjek sve sabere, na kraju krajeva shvati da život nije stol s kojeg se bez ikakve odgovornosti uzima što nam se sviđa. On je sama odgovornost, vidimo to u radnji ovoga romana. Uvjerimo se sami u to čitajući njegove retke.

Miljenko Stojić

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.