Prikaz knjige: Mile Budak, Ratno roblje - Albanski križni put austro-ugarskih zarobljenih časnika, Matica hrvatska, Zagreb, 1941.

 

U godini obilježavanja 100. obljetnice prvoga velikog svjetskog klanja prirodno je bilo očekivati da se bar na jednom od mnoštva skupova posvećenih "Prvom svjetskom ratu" progovori i o jednoj od najljepših antiratnih knjiga na hrvatskom jeziku, čiji je auktor oklevetani hrvatski književnik Mile Budak.

Nu nažalost o tomu nismo mogli svjedočiti u hrvatskoj javnosti, a i skupovi posvećeni ulozi Hrvata u tom ratu Budaka su uglavnom zaobilazili, što iz neznanja, a opet što iz straha da se ne bi zamjerili pravovjernom hrvatskom jugoslavenstvu, što ga je u komunističkoj Jugoslaviji standardizirao Miroslav Krleža, inače jedan od plodnijih auktora s tematikom Prvoga svjetrskog rata.

Riječ je o Budakovoj memoarskoj knjizi "Ratno roblje", dovršenoj u lipnju 1917., a zbog nepovoljnih prilika u domovini, objavljenoj tek 1941. Budak u svojoj knjizi bilježi doista stravičan križni put zarobljenih austro-ugarskih časnika, koje srpska vojna pješice sprovodi od 19. listopada 1915. iz Niša do 15. prosinca 1915. kad su ukrcani na parobrod u albanskom gradu Valoni. Iznemogli od pješačenja, gladi i albanske zime te studeni, snijega i ponižavanja, časnici su još dobro prošli u odnosu na zatočene obične vojnike, koje usput susreću na svom putu.

Ova pješačka kolona svojevrsni je arhetip srpskoga postupanja prema zarobljenicima neposredno nakon završetke Drugoga svjetskog rata, kad su u kolonama smrti na križnim putovima od Bleiburga do Makedonije mučene i ubijane na desteke tisuća hrvatskih vojnika i civila.

Osim što potanko bilježi događaje na tim putešetvijama, Budak donosi sliku ljudske bijede i pojedinaca, koji su u ratnom vihoru došli u ruke protivičke strane. Nedostak minimalnih životnih uvjeta za puko preživljavanje, iscrpljenost, glad i zima, unatoč časničke časti, svest će ove ljude na golo preživljavanje u borbi za komadić kruha ili par centimetara prostora, na koji bi se, umorni od cjelodnevnoga pješačenja, poksli i promrzli, mogli ispružiti.

Korsteći te detalje Budak ne ulazi samo u psihologiju pojedinih nesretnika, nego gradi sliku nehumanoga društva, bez obzira nalazilo se ono s jedne ili druge zaraćene strane. Iz tih stravičnih slika proistječe i cijeli niz malih razmišljanja o svrsi ratovanja, političkom uređenju Europe ali i prihvaćanju adekvatnih međunarodnih zakona o odnosu prema zarobljenicima.

Osim pogleda na traumatičnu stranu rata iz perspektive ratnoga zarobljenika, Budak kratkim i jasnim potezima slika duševne portrete, karaktere i političke mentailte glavnih aktera ove neljudske tragedije - pojedinih srpskih zapovjednika, srpskih vojnika, ali i zatočenih austrougarskih časnika iz različitih naroda te nekadašanje višenarodne monarhije.

Danas nam nakon iskustva Drugoga svjetskog rata te totalitarnih režima, ali i nedavne velikosrpske agresije na Hrvatsku, mnogi postupci prema zatočenim časnicima izgledaju čak začudno humaniji, unatoč svim nevoljama i poniženjima.

Još jedan postupak kao arhetip srpskoga ratovanja posredno probija kroz Budakove zabilješke. Prateći odnos albanskoga, bugarskoga i makednoskog stanovništva prema koloni zatočenika, koju sprovode srpske snage, otkriva se silno nepovjerenje mjesnoga pučanstva prema Srbima, koji su te prostore zaposjeli tek prije koju godinu, tijekom tzv. Balkanskih ratova.

Naime, ta žalosna kolona na svom putu zapaža cijeli niz razorenih i spaljenih sela i gradića iz kojih su Srbi očito protjerali domaće pučanstvo, a albanski otklon od pomoći žalosnoj koloni sve dok ne doznaju kako se radi o austrougarskim vojnicima, svjedoči nevjerojatnu količinu straha, koja im je očito ušla duboko u kosti nakon srpskih osvajanja njihova prostora.

Budak nenametljivo portretira i političke odnošaje, najprije srbijanskih vlasti prema zatočenim pripadnicima pojedinih monarhijskih naroda. Čak i kao zarobljenici, bez obzira na svoj časnički položaj prednost u svim elemetima pripada onima koji se deklariraju Srbima, koji imaju zajedničke povlastice s Česima.

Koliko je to moguće, iza njih dolaze Madžari i Nijemci, a Hrvati su Hrvati samu kad ih se pokušava vrbovati da prijeđu na srbijansku stranu. U protivnom slučaju, oni su tek Austrijanci.

Također su neizravo oslikani i unutarmonarhijski odnosi među njezinim narodima, a u prvi plan, što je i razumljivo, izbijaju hrvatsko-madžarski odnošaji te odnosi bečkoga dvora i Hrvata. Zanimljivo je da Budak u svim nedostatno riješenim odnošajima ne nalazi krivnju i odgovornost pojedinih naroda, nego ponajprije ta odgovornost pada na njegove oligarshijske skupine.

Iz Budakovih zapisa probija i iznimno viskoga nacionalna svijest hrvatskih časnika, koji ne samo da se nisu Srbijancima dali potkupiti olakim obećanjima, nego ta njihova politička izgrađenost počiva na dubokom uvjerenju u trijalističko uređenje Monarhije, u kojoj bi, uz Austriju i Ugarsku, poslije rata, s obzirom na hrvatsko državno pravo i prirodno pravo naroda na samoodređenje, trebala biti ustrojena i suverena hrvatska država u svojim prirodnim i povijesnim granicama.

Budak tu naravno nije izričit, no nositelji te trijalističke ideje podjenako su hrvatski časnici iz Zagorja, Slavonije, Banovine,  Like, Dlamacije, ali i islamski Hrvati iz Bosne i Hercegovine, što ideji hrvatskle državnosti daje njezinu cjelovitost.

Kad danas na te događaje, stotinu godina kasnije, gledamo iz perpektive vremenskoga odmaka, nije teško zaključiti kako je Hrvatska ulaskom u zajednicu sa Srbijom izgubila cijelo stoljeće u svom razvoju. Dapače, danas zapravo izgleda gotovo nemoguće zamisliti odluke onih, kojih su u ime hrvatskoga naroda izručili njegovu državu potpuno neuređenoj i nedorasloj Srbiji. Poglavito uz vojsku i vojskovođe kojima je raspolagao hrvatski narod.

Budakovi memoarski zapisi, uz iskustvenu i stvarnosnu imaju i svoju književno-umjetničku vrijednost. To je dobra proturatna proza, čiji auktor, stvarne događaje umjetnički oblikuje u trajno vrijedan prozni tekst.

 

Mate Kovačević