Predstava Dubrovačka zrcala – tri struka lovorike, pelina i vrijesa, bavi se poetskim refleksom dubrovačke stvarnosti u tri različite epohe. Dva dijela tog peripatetičkog performansa događaju se doslovno na razvalinama dubrovačke povijesti, na ruševinama preostalim nakon velike trešnje 1667.

Literarni nukleus onog dijela predstave što se događa Na Andriji krhotine su pjesničkih i proznih djela Iva i Luja Vojnovića u kojima se kult prošlosti isprepliće s tužaljkom nad obesvećenim hramom, kakvim su Dubrovnik svoga doba doživljavala ta dva autora. Početak tog smiraja, ulazak Francuza u Grad i gubitak političke samostalnosti stoljetne Republike, često je evociran u njihovu opusu, a ovdje je akcentuiran dvjema literarnim interpolacijama (Gundulić, Bunić) što su memento mori, motiv koji nije prebivao samo u književnosti nego i u kolektivnoj svijesti Dubrovčana, uzdigle do najčišće poezije. Kao „diverzantski“ kontrapunkt vojnovićevskom pasatizmu (potenciranom ovdje i kratkim fragmentima djela nekolicine stranih autora), u tkivo tog dijela predstave utkana je i Krležina pjesma Dubrovačka kulisa, jedna od prvih neidealiziranih lirskih slika Grada koja je stvarnost suprotstavila kulisi i vojnovićevskoj pozlati povijesti, otvarajući jednu posve drugačiju mogućnost čitanja suvremenog Dubrovnika; mogućnost koja je u kontekstu naše književnosti sve do danas ostala više u naznaci negoli u ostvarenju.

Iznimka u tom pogledu dubrovačka je dionica opusa Milana Milišića iz koje izrasta dio predstave uprizoren na Pustijerni, gdje se oko njegove duhovite poeme Kad je Bog stvarao Dubrovnik iscrtava poetska slika Grada i njegova usuda, dopunjena nekim drugim pjesmama i pasažima iz eseja istog autora u kojima je fenomenološki precizno sondirao specifičnosti dubrovačkog duhovnog i životnog krajolika. Milišićev pogled na Dubrovnik istovremeno je i ushit i ironični odmak od klišeja i mitologema, što se u formalnom smislu pretače u nadahnutu suigru tradicijskih šlagvorta i modernog izričaja. Vojnović i Milišić stoga se na neki čudan, Dubrovnikom objedinjujući način, ogledaju jedan u drugom, pa iz te uzajamnosti potječe i naziv ovog događanja preuzet dijelom od Milišića (Dubrovačka zrcala urednički je naslov knjige njegovih posthumno izdanih eseja), a dijelom od Vojnovića (ona tri struka figuriraju, naime, u posveti Dubrovačke trilogije njegovu ocu Kosti).

Za oba ova pisca Dubrovnik nije samo pjesnički model nego i osnovni supstrat života, pa je neminovno da se u ovako koncipiranom scenskom događanju i oni sami naslute kao dramski likovi, pri čemu je ta neminovnost u Milišićevu slučaju bila blago – ali ipak svjesno – naglašena, sjećanjem i na simboličku dimenziju njegova odlaska s ovog svijeta; Milišić je, naime, poginuo u listopadu 1991. kao jedna od prvih civilnih žrtava bestijalnog napada na njegov Grad.

Završni dio ovog triptiha događa se u izrazito pučkom ambijentu Poljane Mrtvo zvono, gdje se tragom željene žanrovske i stilske raznolikosti Dubrovačkih zrcala otišlo u groteskni muzički antispektakl sazdan na temeljima jednog od najvećih tabua starije hrvatske književnosti, „pogane“ pjesme Gomnaida, spjevane 1646. po dubrovačkom plemiću Juniju Džonu Palmotiću. Taj pogled iza kulise skladnog Grada, u skandaloznu biografiju jednog od njegovih vlasteoskih sinova, napisan je kao odgovor stanovitom Sorkočeviću (De Sorgu) koji je našeg Džona uvrijedio suproć njemu upravljenim zločestim stihovima, ali nama današnjima govori puno više od cijelih tomova konvencionalne poezije kakvom su se zabavljali stari pisci dubrovački. Ne samo po pitanju vremena u kojem je Gomnaida napisana, nego i po pitanju našeg vlastitog prezenta, čijim se visokim sferama kreću mnoge spodobe neobično slične Palmotićevu dokturu Merdu, knezu usranome. Zato je Gomnaida na sebe preuzela i ulogu komentara naše suvremenosti, govoreći doduše impersonalnim jezikom vesele apokalipse, ali čineći to iz perspektive specifično dubrovačke u kojoj se simboličko trojstvo lovorike, pelina i vrijesa, nerijetko znalo svesti samo na gorku čašu pelina. Nama današnjima koji gledamo kako se nagrđuju, pa i nepovratno uništavaju prastari dubrovački povijesni i prirodni ambijenti, kako se Grad profanira i bagatelizira za škudu stranca tuđinskoga srebra to na žalost nije teško razumjeti.    

Hrvoje Ivanković