Ministarstvo kulture ima zakonsku obvezu zabraniti skandaloznu Frljićevu predstavu
U utorak, 22. studenoga mjeseca 2016. godine, u riječkom je HNK I. pl. Zajc bilo, za hrvatsku kazališnu scenu, praizvedba predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” u režiji Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića.
Ta je predstava prvi put izvedena u Beču 29. svibnja mjeseca 2016. godine, i sljedeće poveznice pokazuju kako je prihvaćena
http://www.nzz.ch/feuilleton/buehne/wiener-festwochen-terror-und-langweile-ld.86890
http://diepresse.com/home/kultur/news/4999134/Wiener-Festwochen_Oliver-Frljics-dumme-TerrorPossen
Kad se ne bi radilo o provincijskom balkanskom uradku čiji je jedini cilj uvrijediti jednu skupinu ljudi (vjernike), bilo bi reakcije i na dvije izvedbe te predstave u Njemačkoj, u Wiemaru i Berlinu, no, odsutstvo bilo kakve kritike ili uopće osvrta na izvedbu te predstave u Njemačkoj, govori sve. Ipak, sociološki je fenomen, što je, kao i u Austriji, u Poljskoj bilo oštrih kritika, a podnesene su i tri kaznene prijave od strane poljskih lokalnih i regionalnih političkih dužnosnika.
http://www.dzienniknarodowy.pl/2922/skandal-wulgarny-obrazliwy-dla-polakow-i-bluznierc/
Tek se u BiH, u Sarajevu, pokušalo, zbog glasa koji je pratio predstavu, zabraniti istu, odnosno ograničiti je na određen krug ljudi, no zbog političke i ine disfunkcionalnosti Bosne i Hercegovine, to se nije uspjelo. Sličan je primjer s Ljubljanom, odnosno Slovenijom, gdje se nitko, osim ideološki pristranih i naklonjenih medija, nije na to osvrtao.
Sve u svemu, dvije zemlje, prema statističkim podatcima prikupljenima popisom stanovništva 2011. godine, a i po drugim čimbenicima i činjenicama, dade se zaključiti da je Hrvatska svjetonazorski bliska tradicionalno katoličkim zemljama Austriji i Poljskoj, odnosno da narodi tih zemalja dijele slične, ako ne i iste vrijednosti kao i velika većina Hrvata.
Budući da je cilj sporne predstave vrijeđanje i jeftini senzacionalizam, u što će se Riječani uvjeriti 22. studenoga 2016. godine, te posvemašnje obezvrjeđivanje i omalovažavanje vjernika, što kršćanske, što islamske vjeroispovjesti, ne bi bilo prikladno na takav kazališni šund reagirati emotivno i pristrano.
HNK I. pl. Zajc je Zakonom o kazalištima određeno kao “nacionalno kazalište” (čl. 20.), a čl. 38. se utvrđuje da nadzor nad zakonitošću rada nacionalnog kazališta obavlja Ministarstvo kulture, odnosno čl. 64. Zakona o ustanovama. Time je ministarstvo kulture određeno kao više upravno tijelo. Čl. 325. st. 1. Kaznenog zakona propisuje elemente potrebne za ostvarenje bića kaznenog djela “javnog poticanja na nasilje i mržnju”, dakle, kaznenog djela koje se “de facto” ostvaruje predstavom “Naše nasilje i vaše nasilje” jer pogađa i vrijeđa skupinu ljudi koja se izjašnjava vjernicima, odnosno pripadnicima ove ili one vjeroispovijesti, čiji je sadržaj svakome dostupan putem interneta.
Zbog trenutnog odsutstva kaznene prijave za to kazneno djelo, odnosno nepostojanja pravomoćne presude, dužnost je Ministarstva kulture, kao tijela nadležnog za (nacionalnu) kazališnu djelatnost, zaštititi pravni poredak Republike Hrvatske i njezinih građana na način da zabrani svaku daljnju izvedbu spomenute predstave.
Hrvatska je pravna država, koja ima određene dužnosti i prava propisane Ustavom i međunarodnim ugovorima te je, između ostaloga, zemlja ugovornica (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Konvencija u čl. 10. st. 1. i 2. jamči slobodu izražavanja, no navodi da, konkretno, radi zaštite morala, ostvarivanje tih sloboda može biti podvrgnuto “ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom”. U prilog tomu postoji i praksa Europskog suda za ljudska prava (dalje: Europski sud), u slučaju Otto-Preminger-Institut v. Austria (11/1993/406/485), od 20. rujna 1994. godine. Ne želeći ovdje tumačiti i obrazlagati narečenu presudu, treba ukratko kazati da se radi o istovjetnim uvjetima, budući su austrijske vlasti (sud u kaznenom postupku) zabranile prikazivanje filma u kino-dvorani zbog njezina protukatoličkog sadržaja. Potrebito je naglasiti da se radilo o privatnim prostorijama, i unatoč tomu je Europski sud zaključio da je mjera zabrane opravdana. Primjenjujući isto na hrvatski slučaj, a koristeći se argumentom „a minore ad maius“ , ako je Europski sud ocijenio da je opravdana mjera zabrane u privatnoj kino-dvorani, tim je više opravdana i mjera eventualne zabrane u nacionalnom kazalištu, koje je ustanova i javno tijelo, pritom ne naglašavajući u potrebnoj mjeri da će toj predstavi biti izloženi maloljetnici koji su posebno ranjiva skupina.
Nadalje, čl. 20. st. 2. Kaznenog zakona propisuje odgovornost onoga tko propusti spriječiti zakonom opisanu posljedicu kaznenog djela, pa iako nije moguće spriječiti praizvedbu predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ u Hrvatskoj, moguće je spriječiti njezino daljnje prikazivanje, i time preduhitriti eventualne kaznene prijave koje će biti podignute nakon premijere predstave u Rijeci 22. studenoga 2016. godine. Također, u pogledu hrvatske (ne)kulture, točnije grada Rijeke koji je odabran kao europska prijestolnica kulture 2020. godine, a prema gore navedenim reakcijama i kritikama na spornu predstavu, radi dostojanstva kako hrvatske (riječke) kulture i kulturne scene, tako i ugleda hrvatskih državljana te same Republike Hrvatske, bilo bi primjereno djelovati i dati do znanja kakva se razina kulture očekuje od hrvatskih kulturnih djelatnika, odnosno da bi hrvatska kultura trebala izražavati svjetonazor, običaje, shvaćanja i stavove Hrvatica i Hrvata.
Slijedom svega navedenoga, Ministarstvo kulture ima zakonsko i međunarodno pravno utemeljenje, odnosno obvezu spriječiti svako daljnje izvođenje predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ Olivera Frljića i Marina Blaževića. Svrha je države štititi državnu granicu i puk. Ministarstvo kulture je državno tijelo i u prilici je zaštititi hrvatski, pretežno katolički, ali i pravoslavni te muslimanski puk koji predstavljaju veliku većinu građana Republike Hrvatske.
Mila Marušić