Vrlo sporo otkrivao se puni sadržaj hrvatske vojno-redarstvene operacije "Oluja". Posebice oni njegovi dijelovi koji su vezani uz američko partnerstvo. Razlozi su donekle razumljivi. U početku bila je to tajna jer suradnja nije bila formalizirana, dijelom je bila provedena pod paravanom privatnog biznisa (vojna konzultantska kompanija MPRI), iz političkih razloga SAD-u nije odgovaralo otkrivati vlastitu uključenost.

A i Hrvati su se voljeli pohvaliti da su oni sve to sami učinili. I vjerojatno bi sve to i ostalo zaboravljeno, barem što se hrvatske istraživačke pameti tiče, da se "Oluja" nije našla pred Haaškim sudom, optužena kao udruženi zločinački pothvat s ciljem progona srpskog stanovništva.

Danas, četvrt stoljeća poslije, mnogo je toga poznato. Zna se, ili se može znati da "Oluja" nije bila samo operacija za oslobađanje hrvatskih okupiranih područja, već i iznimno važan sastavni dio američkog mirovnog menadžmenta na ratnom poprištu raspadnute Jugoslavije. Zna se da su i pripremne operacije na teritoriju BiH ("Ljeto 95"), i sama "Oluja", kao i kasnije operacije HV-a i HVO-a u BiH ("Maestral" i "Južni potez") bile vođene u vrlo uskoj koordinaciji sa SAD-om. Zna se da je ta hrvatsko-američka suradnja uglavnom išla preko ministarstava obrane i tadašnjih ministara (Gojko Šušak, William Perry), da su diplomacija i ministarstva vanjskih poslova bili potpuno zaobiđeni ili tek djelomično upoznati s pripremama. Zna se i da je podrazumijevala vojnu pobjedu nad velikosrpskim državnim projektom kao preduvjet novog mirovnog rješenja i da su je države drukčijih geopolitičklih opcija, koje su branile koncept srpske hegemonije na Balkanu, nastojale zaustaviti na svakom koraku. Prednjačila je Velika Britanija.

No, neki detalji važni za popunjavanje mozaika do danas su ostali nepoznati ili nedovoljno poznati. Primjerice, koliko je sam američki vrh bio uključen u pokretanje operacije? Što je Clinton znao o "Oluji"? Je li sudjelovao? I meni je donedavno nedostajao taj važan kamenčić o izravnoj ulozi američkog predsjednika. Znala sam da je cijeli američki vojno-savjetodavni aranžman s hrvatskim oružanim snagama bio dio Clintonova mirovnog rješenja za prostor bivše Jugoslavije i njegova projekta nove uloge SAD-a u posthladnoratovskoj Europi, da je od lipnja do kolovoza 1995. u Bijeloj kući održano više od 20 sastanaka s temom mirovnog rješenja u BiH ("Oluja" je bila njihov dio), da je sve koordinirao šef Vijeća za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, da su s hrvatskom stranom dijelili sve obavještajne podatke.

Pretpostavljala sam da general Gotovina nije na srpske centre veza slao hrvatske bespilotne rukotvorine (kako nam se to ovih dana sugerira), dok mu se u bazi u Šepurinama šepure dva najmodernija američka „Predatora“. Znam da je u svojim memoarima Clinton napisao: "Europski i neki američki vojni i obavještajni dužnosnici protivili su se akciji, vjerujući da će Milošević intervenirati kako bi spasio krajinske Srbe, no ja sam navijao za Hrvate. Isto je činio i Helmut Kohl, koji je znao, baš kao i ja, da diplomacija neće uspjeti dok Srbi ne pretrpe ozbiljne gubitke na terenu." (B. Clinton, My Life, str. 666. - 667.)

Znala sam i da odgovor na pitanje o izravnoj Clintonovoj ulozi u "Oluji", je li samo navijao ili možda i poticao, znade Miomir Žužul, tadašnji posebni izaslanik predsjednika Tuđmana za mirovne pregovore. Tuđman ga je, naime, neposredno uoči "Oluje" poslao u Washington da objasni hrvatsku poziciju i ispita koji je stvarni američki stav. Jer stekle su se sve vojne i političke okolnosti, uz znanje američkih vojnih partnera na terenu donesena je odluka o početku operacije, a američki veleposlanik Peter Galbraith unosio je zabunu, šaljući suprotne poruke i nastojeći sve zaustaviti. Zapovjednik britanskih "Alphi", pridruženih UN-ovoj mirovnoj misiji u BiH, brigadir Andrew Pringle, prijetio je da će silom izvesti svoje specijalce na Dinaru, između hrvatskih i srpskih snaga. Zna se i da je dan prije Žužula u Washington žurno odletio britanski ministar obrane Michael Portillo, nastojeći zaustaviti "Oluju".

Relativno nedavno dobila sam napokon i odgovor na pitanje s kime se to Žužul susreo u Washingtonu 2. kolovoza 1995. i što mu je pritom rečeno. U Bijeloj kući ga je primio potpredsjednik Al Gore, koji mu je u ime predsjednika Clintona i u svoje ime prenio poruku: Krenite. Završite brzo. I budite oprezni.
Prve dvije poruke su glatko ostvarene. S trećom, onom o oprezu, hrvatska državna politika ima problema do današnjih dana. Prisjetila sam je se i ovih dana, nakon što su predsjednici države i Vlade, Zoran Milanović i Andrej Plenković, uz obljetnicu "Oluje", na kninskoj Tvrđavi, u prisutnosti potpredsjednika hrvatske Vlade Borisa Miloševića, najavili novu etapu u hrvatsko-srpskim odnosima, promovirajući pomirbu i pijetet prema žrtvama. Operacija je bila dobro pripremljena. Izvedba je bila izvrsna. Ali imam potrebu ponoviti: I budite oprezni.

Za početak, opasna je zamka oduzeti ratu političke uzroke, svoditi ga na žrtve i puku statistiku zločina, kao i banalizirati "Oluju" kao neku lokalnu akciju po mjeri živućih hrvatskih egomana. To je već poznati put, kojim se vrlo lako sklizne u: Memorandum SANU II.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija