Posjet kineskog premijera Li Keqianga Hrvatskoj i dubrovački summit Kine i 16 istočnoeuropskih i srednjoeuropskih država pokazao je onima koji još ne vjeruju ili su propustili primijetiti da kineska doktrina širenja globalnog utjecaja, poznata kao Novi put svile ili Jedan pojas – jedan put, nije pojam kojim se zabavljaju tek geopolitički analitičari.

Riječ je o mreži kopnenih koridora preko središnje i jugoistočne Azije, Bliskog istoka, istočne Afrike do rubova zapadne Europe i jednom morskom koridoru od Kineskog mora preko Indijskog oceana, Perzijskog zaljeva, Crvenog mora, Sredozemnog mora do završno – Jadrana. Ti koridori uokviruju prostor gospodarsko-političkog pojma Euroazije i to je prostor na kojem Kina u sljedećim desetljećima namjerava izgraditi i učvrstiti svoj gospodarski, politički, pa i sigurnosni utjecaj te postati dominantna sila tog prostora i definitivno prva svjetska sila.

Na kopnenim koridorima Kina planira investirati u izgradnju prometnica, na morskome investirati u luke i gospodarske zone, što je na azijskom dijelu Novog puta svile već učinila ili čini. U pripremi jačanja kineskog angažmana u Europi svoju je ulogu imao i dubrovački summit. A u realizaciji srednjoeuropskog ogranka Novog puta svile po svojoj poziciji na istočnom Jadranu vrlo značajnu ulogu ima i Hrvatska.

Zato valja pozorno sagledati pozadinu i pratiti posljedice bilateralnog susreta dvojice premijera: Plenkovića i Lija. Srednja i jugoistočna Europa, odnosno države između Baltika, Jadrana i Crnog mora, u aktualnoj su promjeni globalnog poretka ponovno jedno od najaktivnijih područja, prostor na kojem se sudaraju i križaju interesi velikih sila, s potencijalno dugoročnim posljedicama za budućnost tih država. Države zapadne Europe, predvođene Njemačkom i Francuskom, nastoje preko EU-a zadržati nadzor nad tim prostorom preko transformacije EU-a u svojevrsnu naddržavu i na taj način osigurati dovoljno krupnu Europsku uniju da postane politički čimbenik u novom poretku.

No, za takvu transformaciju zapadnoeuropske države nemaju dovoljno snage, a srednjoeuropske nemaju političke volje ne videći u tome svoj interes, i jaz se samo produbljuje. Putinova Rusija nastoji pak vratiti utjecaj nad tim prostorom osvajajući ga energentima (plin, nafta). Ili u drugoj taktičkoj varijanti energetski ga izolirati – slučaj Poljske i njemačko-ruskog plinovoda Sjeverni tok 2.

SAD je ušao u taj prostor preko inicijative Baltik-Jadran, koja je kasnije proširena i transformirana u inicijativu "Tri mora", a zasniva se na diverzifikaciji opskrbe plinom (preko mreže LNG terminala), čime se ograničava ruski utjecaj i na jačanju američke obrambeno-sigurnosne uloge u tom prostoru.

U takvoj koncepciji, kineske investicije u infrastrukturu na Novom putu svile, koje podrazumijevaju i dozirano jačanje kineskoga gospodarskog utjecaja, uistinu bi mogle biti komplementarne s inicijativom "Tri mora", kao što je to ovih dana podsjetila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

U toj kombinaciji uistinu bi se mogla postići i neka ravnoteža snaga, kao podloga za racionalno preustrojstvo EU-a. U toj bi ravnoteži Rusija ostala energetski prisutna, ali bez monopola, Kina bi kroz infrastrukturne projekte ojačala gospodarski utjecaj, ali dozirano, SAD bi ostao obrambeno-sigurnosni menadžer Europe, države srednje i istočne Europe gospodarski bi ojačale i iz takve bi pozicije sudjelovale u reformiranju sadašnjeg EU-a.

Ali ono što je dosad pokazano kao politički smjer premijera Plenkovića, u kombinaciji s onim što je najavljeno nakon susreta s kineskim premijerom, ruši ideju komplementarnosti i balansa i može postati opasno za hrvatsku budućnost. Premijer Plenković dosad je potpuno ignorirao američku energetsko-sigurnosnu inicijativu "Tri mora", koja je trebala biti okvir unutar kojeg će se dozirati kineski utjecaj. Dopuštao je da ruski energetski lobi opstruira izgradnju LNG-a na Krku i praktički zaokruži rusku energetsku dominaciju na istočnoj strani Jadrana.

Prilično se nezainteresirano postavlja oko nabave borbenih zrakoplova, kao da želi dati prednost neameričkoj tehnologiji. Nije imao niti jedan značajan susret s američkim dužnosnicima, a imao ih je čak šest s kineskim premijerom. Kao da želi izvući Hrvatsku ispod američkog sigurnosnog kišobrana.

Na drugoj strani, bezrezervno gura Hrvatsku u sveobuhvatni kineski zagrljaj. Nije riječ samo o pruzi Rijeka – Budimpešta, koja bi u drugim okolnostima mogla biti komplementarna s inicijativom "Tri mora". Javno se promovira mogućnost kineske gospodarske baze u Rijeci i Istri ("Uljanik", "3. maj", riječka Luka), političko doktrinarne baze (Kumrovec), sigurnosnog utjecaja preko otvorenih vrata za ulazak Huaweija u digitalizaciju države. Kao da se Hrvatska želi žurno ugurati u zagrljaj kineskog zmaja. A zauzvrat će kao Kinezi kupovati naše proizvode kojih nemamo, ili naše mlijeko i meso koje mogu odvesti u jednoj rundi u avionu svojeg premijera.

Zato mene pomalo plaši kad kineski premijer Li najavi dijamantno doba u odnosima Kine i Hrvatske. Jer znam da on zna što govori. A nisam sigurna da premijer Plenković zna što čini: da s EU-om na ustima dugoročno gura Hrvatsku na istočnu stranu svijeta. I nisam sigurna je li ga uopće briga.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija