Višnja Starešina: Erdogan, Putin i iluzija sigurnosti

Iluzija zapadne NATO sigurnosti razotkrila se ovih dana najslikovitije u Istanbulu. U gradu na povijesnom raskrižju svjetova zasjedala je Parlamentarna skupština NATO-a. Domaćin je bio turski parlament.

I dok je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, zahvaljujući na predivnom prijamu ljubaznim turskim domaćinima ciljano naglasio kako su „demokracija, individualne slobode i vladavina prava temeljne vrijednosti NATO-a“, diplomati turskih veleposlanstava i drugih državnih institucija diljem Europe i SAD-a masovno traže politički azil u strahu od političkog progona od strane nove postpučističke vlasti turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Nikad u povijesti NATO-a još se nije dogodilo da najviši državni dužnosnici države članice masovno traže politički azil u drugim državama članicama. To je, naime, poraz onih temeljnih slobodarskih načela koje je i u Istanbulu isticao glavni tajnik NATO-a J. Stoltenberg. I to je početak kraja NATO-a, vojno-polititičkog saveza pod vodstvom SAD-a kakvog smo dosad poznavali.

Uz to, predsjednik Erdogan se potrudio pojačati izazov, proglasivši neobvezujućim međunarodni sporazum iz Lausanne iz 1923. godine koji definira granicu Turske i Grčke. Time zasad izaziva napetost oko tursko-grčke granice, ali u perspektivi najavljuje relativizaciju i drugih turskih granica na Bliskom istoku i u Europi.

Samo dan poslije i Erdoganov moskovski prijatelj Vladimir Putin poslao je poruku o beskonačnosti ruskih granica, ali ponešto suptilnije, upakirano u amerikanizirani politički marketing. Susreo je tako Putin, kao slučajno, na obljetnici Ruskog geografskog društva, malog devetogodišnjeg genijalca geografije koji zna nabrojiti sve države svijeta i njihove gradove, a zna i kuda prolaze granice…

Pa tako zna mali genijalac da rusko-američka granica završava u Beringovu tjesnacu. „A ne, ruska granica nigdje ne završava“, ispravio ga je pred televizijskim kamerama ruski predsjednik, dodajući odmah da se samo šali. Šaljivčina veliki.

Neće, dakako, novi istočni saveznici Erdogan i Putin odmah pokrenuti vojsku u boj za svoje beskonačne granice. Ali ovo otvoreno i koordinirano problematiziranje i (europskih) državnih granica znak je da njihov zajednički sukob sa Zapadom prelazi u novu fazu - u fazu otvorenog izazova, kojim žele poniziti Zapad, pokazati svoju nadmoć, barem retoričku, s ciljem daljnje destabilizacije.

No prije nego što Erdogan uistinu otvori pitanje granica, izvjesno je da će u Europu poslati novi migrantski val.

I to je ono od čega EU kratkoročno strepi nakon novog zaoštravanja odnosa koje se manifestiralo Erdoganovom porukom da mu i nije stalo do članstva u EU-u i deklaracije Europskog parlamenta o zamrzavanju turskih pristupnih pregovora zbog demokratskih deficita. EU zasad nema zadovoljavajući operativni odgovor na novi migrantski izazov, osim onog načelnog da se europski poredak brani na ulaznoj tursko-grčkoj granici. Onoj koju Erdogan dovodi u pitanje.

BiH je mini laboratorij tog globalnog sukoba. Tamo i Erdogan i Putin imaju svoje izravne ekspoziture u bošnjačkom, odnosno srpskom političkom vodstvu, izgradili su svoja čvrsta uporišta u tamošnjim institucijama (uključujući i sud za ratne zločine), svatko na svojoj strani vlada tzv. nevladinim sektorom i medijima. U BiH je već dugo na djelu njihov specijalni rat za novo ustrojstvo BiH i nove granice.

Hrvati u BiH su ponovo višak u tim političkim koncepcijama, a hrvatska država smetnja u ostvarenju cilja.

U tom svjetlu valja promatrati i aktualnu eskalaciju specijalnog rata protiv Hrvatske u čijem su se središtu ovih dana našli hrvatski ministar obrane Damir Krstičević i predsjednik Vlade Andrej Plenković, uz niz pokušaja nižeg intenziteta za destabilizaciju vlade i države.

Eto kako to izgleda u praksi. Rusko ministarstvo vanjskih poslova napalo je hrvatskog premijera Plenkovića jer je u Ukrajini javno ponudio hrvatsku pomoć kroz iskustva u integraciji okupiranih pokrajina Donjeck i Lugansk u ukrajinski ustavnopravni poredak. U Hrvatskoj mu odmah iz rusofilskih krugova zamjeraju da nepotrebno ljuti Rusiju i miješa se u ukrajinsko-ruske granice. Kao da se takvom obranom načela ne brane i hrvatske granice od planova iznesenih u memorandumu SANU-2 da se Velika Srbija pokuša ostvariti novim sredstvima. A Rusija snažno podupire te planove.

Kao da nisu poznati izvještaji SOA-e o jačanju četničkog pokreta u Hrvatskoj, izvještaji o obnovi tzv. vlade Republike Srpske Krajine u beogradskom egzilu. Kao da nije upriličena rusko-srpska vojna vježba s druge strane Dunava uoči 25. obljetnice okupacije Vukovara, kao da nije primijećeno da rusko ministarstvo vanjskih poslova koristi istu argumentaciju koju koriste najistaknutiji beogradsko - banjolučki propagandisti projekta velike Srbije, predvođeni Savom Štrbcem. I kao da bi se Rusija prema Hrvatskoj ponašala manje prosrpski da je Plenković u Ukrajini prešutio okupirani Donjeck, Lugansk i anektirani Krim.

Dok je predsjednik Vlade još bio u avionu za Hrvatsku, na meti banjolučke propagandne ekspoziture našao se njegov ministar obrane Damir Krstičević. Preko naoko hrvatskog tjednika ("Nacional") smješten je u ulogu optuženika za ratne zločine u operacijama "Maestral" i "Južni potez" iz jeseni 1995., koje su bile dio američkog mirovnog projekta i dovele do Daytonskog sporazuma. Riječ je o prastarim istražiteljskim montažama iz KOS-ovske kuhinje, koje je srpska propaganda gradila kao opciju B-optužnice za "Oluju", s ciljem kriminalizacije cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a iz 1995. godine.

U međuvremenu je starom propagandnom materijalu dodan i jedan novi autobus ubijenih civila, pri čemu dakako nema nikakva materijalnog traga ni autobusu, niti ubijenim civilima, već tek izjave živih svjedoka, koji su se svega, eto, sjetili četvrt stoljeća kasnije. Reklo bi se vrlo banalna, čak bezobrazno banalna montaža. Ali u hrvatskom javnom prostoru postiže cilj. U Hrvatskoj već godinama nije upitno zašto se neki naoko hrvatski medij, doslovce stavlja u ulogu glasnogovornika velikosrpske ili velikobošnjačke propagande, već je pitanje tko je odgovoran za žrtve iz izmišljenog autobusa, ako to nije Damir Krstičević?

A uopće se ne postavlja pitanje zašto se upravo sad intenzivira destabilizacija Hrvatske i njezine Vlade? Zašto se sije strah među Hrvatima u BiH novim uhićenjima za ratne zločine, najavama novih optužnica uz primjenu lex specialisa koji vrijedi samo za hrvatske optuženike? Zašto se unosi razdor među braniteljsku populaciju u Hrvatskoj i potiče nepovjerenje u institucije?

Doduše, valja priznati da je dosadašnje djelovanje nekih institucija (DORH, obavještajna zajednica) u tom specijalnom ratu umnogome problematično. Ali taj se problem ne rješava, već se samo produbljava podmetanjima iz Banje Luke i Sarajeva.

A odgovar je vrlo jednostavan: nastoji se stvoriti kaos, kako bi se i tu, u susjedstvu, pokušale ostvariti Putinove i Erdoganove vizije o novim granicama s početka ovog teksta, nakon što Erdogan uzdrma Europu novim migrantskim valom.

Zato Hrvatska mora inzistirati na tome da se migrantska kriza rješava na svojem ishodištu. I napokon početi čistiti i ozbiljno uređivati vlastitu kuću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija