Dok smo se (lošom) cestom spuštali prema Mostaru, na završni dio seminara Hrvati BiH i HVO u Domovinskom ratu, organiziranom za hrvatske nastavnike i profesore povijesti, iz Bruxellesa su dolazile vijesti o seriji terorističkih napada.

Zračna luka, stanice podzemne željeznice, raste broj mrtvih i ranjenih, strah i blokada u gradu, blokiran ulaz i izlaz u Europskoj komisiji, Europskom parlamentu, kralj i kraljica evakuirani iz palače… Za lokalne hrvatske internetske portale to je odmah bila vijest. Ali ne i za one bošnjačke. Pritom ne mislim na one radikalne islamističke portale koji slave Islamsku državu i džihad, već na one obične, umjerene.

Zapadni i istočni Mostar nisu samo geografski pojmovi koji označavaju je li neki dio grada na istočnoj ili zapadnoj strani Neretve, već postupno postaju dva različita svjeta u sve očitijoj podjeli na Istok i Zapad.

Zapadni se Mostar veselio predaji zahtjeva za članstvo BiH u EU, istočni ga je ignorirao. Zapadni u nogometu navija za Hrvatsku, istočni za Tursku. Za zapadni je "naš" nobelovac Ivo Andrić iz Travnika, a za istočni je "naš" nobelovac Muhhamed Yunus iz Bangladeša. Zapadni u političkom smislu traži nadu u Hrvatskoj, EU-u i SAD-u, a istočni u Turskoj i drugim islamskim državama.

U zapadnom je još 1997. eksplodirala autobomba koju su aktivirali islamski borci, koji su svoja utočišta još iz ratnog razdoblja imali u istočnome Mostaru. Jedan od sudionika tog čina, tipičnog bošnjačkog imena Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahraina, koji je tek desetak godina kasnije, zbog američkih pritisaka, postao osuđenik u Zenici, opširno je kao svjedok Haaškog suda ispričao kako je stigao u BiH 1992. godine iz Bin Ladenove "vojne akademije u Afganistanu", kako su došli sa zadatkom osnivanja ćelija Al-Qa'ide i radikalizacije lokalnih muslimana, kako je njegova (mudžahedinska) jedinica, koja je brojila dvjestotinjak boraca, od Armije BiH dobila zadatak etnički očistiti sva hrvatska sela od Zenice do Travnika, kako su planirali eksplozivom razoriti crkvu u Gučoj Gori, najveću katoličku crkvu u srednjoj Bosni.

Ali ih je u realizaciji spriječio jedan od zapovjednika Armije BiH, jer bi tad njihove aktivnosti bile vidljivije nego kad su u susjedstvu mirovnih snaga UN-a odsijecali glave ili vadili srca zarobljenim vojnicima HVO-a. Pa su crkvu samo oskrnavili mažući je izmetom i uništavajući glave svetaca na freskama…

No čak i prosječnom hrvatskom profesoru povijesti nepoznato je da su upravo u BiH u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća izvedeni prvi teroristički napadi s džihadističkim pečatom na europskom tlu (izuzmemo li napad na parišku podzemnu željeznicu). Uz autobombu u Mostaru, tu su napadi na hrvatske povratnike i policajce na području Travnika, ubojstvo Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH, koje je do danas ostalo neriješeno.

Iako u zapadnjačkoj analitici BiH danas ima status kolijevke suvremenog džihadizma, iako se već odavno govori o "bosanskom modelu" infiltracije i radikalizacije lokalnih muslimanskih zajednica pod egidom humanitarnog djelovanja, o tome se javno malo zna. A rasvjetljavanje tog modela potpuno je zakazalo pred Haaškim sudom, na mjestu koje je bilo najpozvanije rasvijetliti povezanost uvezenih islamskih boraca s Izetbegovićevim političkim i vojnim vrhom.

Do napada na New York 11. rujna 2001. njihovi se ratni i poratni zločini u BiH gotovo nisu smjeli ni spominjati, ne želite li nauditi svome klijentu. Svjedoci, mahom časnici britanskog bataljuna UNPROFOR-a koji su kasnije napravili vojnu karijeru na ratu protiv terorizma (npr. general B. Watters ili general A. Duncan), svjedočili su kako su mudžahedini u BiH bili tek snažno propagandno sredstvo Armije BiH, kako su Hrvati bježali samo zbog glasina o njihovu dolasku.

U službenim izvještajima britanske vojske koji su predani, zatamnjeni su praktički svi sadržaji koji su se odnosili na mudžahedine. U kasnijem procesu protiv hrvatskog političkog i vojnog vrha – Prlić, Petković, Praljak, Stojić, Čorić i Pušić – kada je već zapadnjački tzv. rat protiv terorizma bio u punom jeku, obrana je raspolagala s još više dokumenata o djelovanju islamističkih skupina u ratu u BiH, njihovoj povezanosti s bošnjačkim vojnim i političkim vrhom i njihovu sudjelovanju u zajedničkim operacijama i zločinima. Suci su bili dovoljno ljubazni da dopuste iznošenje ponešto dokaza.

Ali u prvostupanjskoj se presudi pokazalo da nisu željeli ništa od toga čuti. Islamski su borci u presudi ostali tek marketinško sredstvo, kako su to sudu objasnili britanski časnici.

Monarsi bez ovlasti, kralj Philipe i kraljica Mathilde, i decentralizirane belgijske vlasti skrojene po mjeri vječitog mira i respekta prema pravnoj državi, danas imaju kronični problem jakog marketinga u bruxelleskoj četvrti Molenbeek. Uzgojili su ga tako što su praktički ispustili Molenbeek iz sustava belgijske pravne države.
Da rasterete svoju policiju, prepustili su prešutno muslimanskoj zajednici u Molenbeeku da sama rješava svoje sporove, po šerijatu. I tako se Molenbeek razvio u jedan od najpoznatijih europskih središta džihadizma, u kojem edukacijsko središte i sigurno sklonište mogu pronaći svi džihadisti s međunarodnih tjeralica.

Tak kada je uz pomoć francuske žandarmerije slabašna belgijska policija ušla u četvrt u potrazi za Salahom Abdelslamom, sudionikom džihadističkih napada na Pariz u studenome prošle godine i uhitila ga, "marketing" je pokazao svoju snagu. Cijela je četvrt ustala protiv policije.

Nekoliko dana poslije uslijedili su teroristički napadi po Bruxellesu. Nije ih dakako izveo cijeli Molenbeek. Ali će opet spremno prihvatiti onog trećeg napadača iz zračne luke, koji je u bijegu. I stat će pred policiju koja ga traži.

Takvi "molenbeekovi", kakav je prije dvadeset godina bio u Gučoj Gori, danas postoje u Parizu, Londonu, Berlinu… Europa ne zna kako se nositi s tolikim "marketingom".

Da slijedom pravni standard koji je vijeće Haaškog suda, presuđujući ulogu mudžahedina i islamističke ideologije u ratu protiv Hrvata u BiH, primijenilo u prvostupanjskoj presudi vojno-političkom vrhu Hrvata u BiH – svi obnašatelji vlasti u Belgiji zapravo bi trebali biti osuđeni.

Zapovjednici policije, gradonačelnici bruxelleskih četvrti, kralj i kraljica kao simboli države bili bi krivi što su, udruženi u zločinački pothvat s ciljem difamacije stanovnika Molenbeeka iz rasnih i vjerskih diskriminacijskih pobuda, propustili poduzeti razumne mjere zaštite sigurnosti građana Bruxellesa. Da pozovu u pomoć istražitelje iz slučaja Leutar, možda bi još dokazali i da je eksploziju u zračnoj luci organizirao šef njezina osiguranja.

Ne bojim se da će belgijske vlasti prihvatiti takve pravne standarde. Ali sam sigurna da će se na njih pozivati pravnici iz europskih "molenbeekova". Sudovi u BiH ih prema pripadnicima HVO-a i prije pravomoćnosti presude već primjenjuju. U šutnji.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija