Ivan Ugrin: E moj Zorane, malo te cijene
Da se nije dogodio skandal sa slovenskim članovima arbitraže oko naše Savudrijske vale, koji je zasjenio i nadljudsku borbu hrabrih vatrogasaca s vatrenom stihijom na jugu Hrvatske, mogao se trenutni premijer Zoran Milanović već sad pokriti ušima i izvjesiti bijelu zastavu uoči predstojećih parlamentarnih izbora, kad god oni bili.
Naime, takvu blamažu kakvu je Milanović doživio - da mu dolazak na jednu na silu organiziranu vojnu paradu iliti mimohod hrvatskih oružanih snaga po ovom litnjem zvizdanu usred bijelog Zagreb grada - otkazuju i najbliži susjedi, o nekim jačim saveznicima i uzvanicima da i ne govorimo, zorno pokazuje koliki ugled uživa Zoki i njegova ekipa iz Banskih dvora, kad su u pitanju međunarodne relacije. O ovim domaćim odnosima snaga svoje će u dogledno vrijeme reći birači na izborima. Tako se mišićavi i netaktični dečko s Trešnjevke nasanjkao na onome što je mislio da ću mu biti forte u prikupljanju vanjskopolitičke podrške što je ujedno, valjda prema njegovoj viziji, trebao biti zamah prema glasačkim kutijama u koje bi listići sa zaokruženim brojem nove/stare Kukuriku koalicije upadali sami, kao gljive poslije kiše.
Ali, kiša je u ovim vrućim danima i u ovim našim kršnim i krševitim krajevima, rijetko viđena pojava ovoga ljeta. Tako je valjda i Milanović pomislio - kako će se kratkotrajnim ukazanjem u Kninu, gradu koji je ne samo simbol pobjede nad velikosrpskom četničkom oružanom pobunom već i jamac trajnosti nezavisnosti moderne hrvatske države za koju su tisuće ponajboljih hrvatskih sinova položili svoje živote u Domovinskom ratu - izbjeći bliske susrete s ljudima koji ga ne vole u kraljevskom Zvonimirovom gradu, a s druge strane kanio je pobrati lovorike forsirajući paradu u metropoli pred stranim diplomatima, vojnim atašeima...
Dobro mu je govorila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović: Okani se Zorane, ćorava posla. Može se i dogodine, koncem svibnja, za 25. obljetnicu prvog postrojavanja Zbora narodne garde u Zagrebu, u glavnom hrvatskom gradu organizirati vojni mimohod. Oluja i Dan pobjede slave se u Kninu. Nije daleko ni more naše Jadransko na koje se u srpnju i kolovozu spusti tko god može iz unutrašnjosti Lijepe naše.
Na Dan domovinske zahvalnosti mnogi sa svojom djecom preskoče kupanje i sunčanje i uspnu se na kninsku tvrđavu, kako bi poljubili trobojnicu koju je slavodobitno 5. kolovoza 1995., na blagdan Gospe Snježne razvio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Zajedno s generalima Antom Gotovinom, te Damirom Krstičevićem i Ivanom Koradeom, zapovjednicima pobjedničkih gardijskih brigada, četvrte splitske i sedme varaždinske, koje su prve ušle u oslobođeni grad Knin. To je dan kad bi Hrvati trebali zaboraviti ono što nas dijeli tijekom godine, prisjetiti se kako smo u ratu bili složni i svi kao jedan gledali ponajprije što mi možemo učiniti za Hrvatsku a ne samo uzimati od nje da bi se ostvarile naše ambicije.
Ali, avaj, Zoki sebe vidi još jednom na Markovu trgu, i za to nema cijene koju hrvatski narod treba platiti kako bi on opet visoko poletio. No, imao je više od tri godine vremena da se svidi svome narodu. On je pak, glumio nedodirljivog i neosjetljivog malog boga na Gradecu. A sad je i prije nego je krenula vojna parada doživila fijasko. Nažalost, i mi se zbog njega po tko zna koji put moramo sramotiti i pred onima koji nam u svijetu žele dobro. Nisu, naime, zaboravili Milanoviću kako je samo koji dan prije ulaska u Europsku uniju, pokušao izigrati uhidbeni nalog za dvojicu udbaških nalogodavaca ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Famozni lex Perković neslavno mu je propao. A ni Zokiju se ne piše ništa bolje na skorim izborima.
Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija