Improvizirani migrantski kamp Vučjak, koji je bio smješten na bivšem deponiju otpada kod Bihaća, ovih je dana zatvoren. Bageri su porušili blatnjavo šatorsko naselje, a tone smeća raščišćavaju djelatnici Crvenog križa, Civilne zaštite i gradskih komunalnih tvrtki. Većina migranata dobrovoljno je odlučila ući u autobuse koji su ih potom prevezli u jednu napuštenu vojarnu u okolici Sarajeva. Dio djece koja su bila u kampu bez roditeljske pratnje smješten je u centru Salakovac kod Mostara. Iako su dužnosnici Hercegovačko-neretvanske županije javno prosvjedovali protiv ponovnog smještaja migranata u Salakovcu, državno Ministarstvo sigurnosti, u čijoj su nadležnosti migranti, ostali su neumoljivi – dio migranata mora i u Salakovac.

Bojazan dužnosnika Hercegovačko-neretvanske županije nije bez osnove. Kada su prije nešto više od godinu dana prvi migranti smješteni u ovaj kamp u blizini Mostara, mnogi su upozoravali kako će prvom prilikom put hrvatske granice. Već prvo jutro nakon što su migranti dovezeni u Salakovac, pokazalo se da je većina migranata tijekom noći napustila kamp i zaputila se u smjeru Hrvatske. Mnogi iz Hercegovine postavljaju opravdano pitanje – jesu li u Sarajevu toga bili svjesni pa su samo željeli skratiti put migrantima smještajući ih kod Mostara, čisteći na taj način Sarajevo?

Svi se slažu kako nikakvi kampovi neće zadržati migrante da ponovno krenu u “game”, što je uvriježeni naziv za pokušaj prelaska državne granice. U tome ih pokušava spriječiti oko šest tisuća hrvatskih graničnih policajaca koji posebno pojačavaju sektor državne granice na području Like, Korduna, a u posljednje vrijeme i na području Dalmatinske zagore. No, iako iz Ministarstva unutarnjih poslova uporno pokušavaju umiriti stanovništvo tvrdeći da je granica sigurna, sve veće grupe migranata koje se mogu susresti po hrvatskim šumama, te po rijetko naseljenim selima, dokaz su da je granica itekako propusna. Gotovo tisuću kilometara granične linije dijeli Hrvatsku od BiH, a ta granica prolazi nekim od najsurovijih i najzahtjevnijih terena u Europi. Jednom smo pisali kako ni kompletan korpus američkih marinaca ne bi bio dovoljan za zaštitu naše granice prema BiH. Ovdje govorimo o redarstvenim, a ne o vojnim aspektima zaštite državne granice.

Koliko je Europska unija loše organizirana tvorevina u cijeloj svojoj birokratskoj raskoši, svjedočili smo tijekom prve velike migrantske provale u Europu tijekom 2015.  godine. Prebacivanje loptice odgovornosti s jednih na druge obilježilo je odnos prema migrantima sve do današnjeg dana. Nitko od europskih birokrata nije shvatio kako se Europska unija ne čuva na mađarskoj ili austrijskoj granici, nego na granicama Grčke. I umjesto da sve zemlje Europske unije odvoje dio graničnih snaga i pošalju ih na istočnu grčku granicu kao pojačanje, pojedine zemlje u EU-u počele su se opasavati žilet-žicom i voditi računa samo o svojim potrebama. To je bio prvi veći test Europske unije na kojem ona ne samo da nije prošla nego je doživjela udar od kojeg će se teško ikada više oporaviti. Mnogi su mišljenja kako je kaos oko prve migrantske invazije direktno utjecao na Brexit i izlazak Velike Britanije iz Europe.

Hrvatska bi iz cijelog kaosa oko migrantske krize, iz prvih valova 2015. i 2016., ali i iskustva koje je stekla do današnjeg dana, trebala mnogo bolje razumjeti migrantska kretanja. No, je li zaista i izvukla pouke?

Kao prvo, naše vlasti i sigurnosni stručnjaci trebaju shvatiti da migracije nisu stvar sezonskog karaktera te da okončanje ratnih zbivanja u Siriji neće zaustaviti priljev migranata na naše granice. Već je sada jasno kako u strukturi migranata opada broj onih iz Sirije, a povećava se broj Iranaca, Pakistanaca i Afganistanaca. Drugo, već nekoliko godina u migrantskim redovima zamjećuje se kako je sve manje žena s djecom koje bježe od pakla rata, a prevladavaju muškarci u dobi od 20 do 30 godina. Dakle, jasno je kako je riječ o ekonomskim migrantima, a ne ratnim izbjeglicama. Države iz kojih migranti dolaze na tzv. balkansku rutu proživljavaju demografsku eksploziju i svaka unutarnja nestabilnost, a riječ je o državama koje imaju tradiciju vojnih udara i građanskih nemira, iskoristit će se kao izlika za nove migrantske tokove. Slobodno možemo reći kako je ono što smo dosad gledali u vezi s migrantskim navalama ništa prema onome što nam slijedi.

Nažalost, Hrvatska je proteklih godina imala dosta zategnute odnose s Ministarstvom sigurnosti BiH, na čijem se čelu nalazio bivši zagrebački student i član Karadžićeva SDS-a Dragan Mektić. Ovaj osebujni ministar koji se “proslavio” u pokušaju namještanja operacije “Vehabije” SOA-i i RH, nikako nije bio osoba s kojom se mogla normalno pregovarati i stvoriti zajedničku sigurnosnu politiku prema migrantima. Mektić, koji je postao lutka na koncu sarajevskih političkih i obavještajnih krugova, koristio je svaku priliku kako bi Republiku Hrvatsku ocrnio pred međunarodnom zajednicom zbog nehumanog odnosa prema migrantima. U isto vrijeme vješto je krio kako su njegove službe činile baš sve kako bi migrante, koji su ulazili na teritorij BiH, što prije prebacili do hrvatske granice.

No, Hrvatska je u odnosu prema BiH napravila jednu ključnu pogrešku koja bi se još mogla ispraviti. Naime, prema Ustavu BiH, policijski poslovi nisu u ingerenciji državnog Ministarstva sigurnosti, čak nisu ni u ingerenciji Federalne uprave policije i Federacije BiH. Poslove iz domene Ministarstva unutrašnjih poslova obavljaju – županijska ministarstva unutarnjih poslova. I to je ključna pogreška hrvatskih sigurnosnih vlasti – umjesto na jalove ratove s Mektićem, koji ionako ni o čemu ne odlučuje, trebali su se usmjeriti na aktivniju suradnju sa županijskim MUP-ovima. Županijski MUP-ovi na području Federacije BiH mogli su biti iskorišteni kao svojevrsna predstraža granice Republike Hrvatske.

Pripremajući ovaj tekst, poslali smo Službi za odnose s javnošću MUP-a RH upit o tome na koji način i koliko MUP RH surađuje sa županijskim MUP-ovima u BiH u pogledu migranata. Željeli smo saznati i postoji li materijalno-tehnička suradnja između ministarstva te šalje li RH instruktore i ispomoć kolegama u BiH. Nažalost, do zaključivanja ovog teksta nismo dobili nikakav odgovor iz Ministarstva unutarnjih poslova. Možemo razumjeti da postoji otežana komunikacija s MUP-om Unsko-sanske županije, ali nitko nas ne može uvjeriti da suradnju nije bilo moguće uspostaviti s policijskim strukturama u Hercegovačko-neretvanskoj, Zapadnohercegovačkoj ili Herceg-bosanskoj županiji. Riječ je o županijama koje imaju relativno mali broj policijskih službenika, a nisu ni najbolje opremljeni. Upravo je tu RH trebala pokazati širinu te na području navedenih županija unaprijediti kapacitete policijskih službi, opremiti ih materijalno-tehničkim sredstvima, izgraditi prihvatne centre pod policijskim nadzorom i poslati instruktore.

Na ovaj način direktno bi se smanjio pritisak na južnu migrantsku rutu, ali i povećala razina sigurnosti na prostorima BiH na kojima žive Hrvati. Da policija u Hercegovini zna svoj posao, pokazali su nedavno tijekom jedne akcije na području Ljubuškog, kada su u samo jednoj večeri zaustavili i priveli gotovo stotinu migranata koji su se zaputili prema granici RH. Kada bi imali bolju opremu, instruktore i svu opremu koju posjeduje MUP RH, ne bismo svjedočili krađama i provalama koje su posljednjih mjeseci zadesile pogranični prostor Republike Hrvatske. To nas dovodi do one priče kada je čovjek kroz prozor svoje kuće gledao kako gori susjedova. Slušao je i njegove pozive u pomoć, međutim, odlučio je ostati sjediti misleći da požar neće doći do njegove kuće. No, kada je zapuhao vjetar, a vatra zahvatila i njegovu kuću, bilo je prekasno da bi reagirao. Tako je i sa suradnjom vezanom uz migrantsku problematiku. Nemamo pravo sjediti i gledati dok nam se na granicama koncentriraju mase migranata. Ne smijemo ponoviti pogreške Europske unije iz 2015. i 2016. godine. Ako već ne branimo svoje granice u Helenskoj Republici, krajnje je vrijeme da ih branimo u Hercegovini.

 

Željko Primorac / 7dnevno

Share
0