Željko Primorac: Može li se Mili iz Laktaša vjerovati?

Milorad Dodik najpopularniji je, barem u ovom trenutku, političar među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Čelnik BiH Srba osvojio je i simpatije naroda u Hrvatskoj, a sve na račun Pelješkog mosta. Naime, ovaj je vješti političar spretno iskoristio ultimativno protivljenje bošnjačke političke vrhuške gradnji Pelješkog mosta i najavi tužbi pred međunarodnim sudovima, te uložio veto na već donesenu odluku Predsjedništva BiH.

Dodik je, potom, u skupštini Republike Srpske obranio veto koji je stavio na odluku Željka Komšića i Šefika Džeferovića. Ovim potezom Dodik je pokazao kako je nezaobilazni kreator politike ne samo u Republici Srpskoj, gdje je 2/3 većinom u parlamentu RS-a obranio tezu o Pelješkom mostu kao vitalnom nacionalnom interesu Republike Srpske, već i na razini BiH. Istina, Dodik se vodi hladnom logikom interesa i Pelješki most mu je poslužio kao sredstvo trgovine u odnosima s Republikom Hrvatskom, odnosno, kao sredstvo kojim je realizirao gradnju toliko željenog mosta kod stare Gradiške na Savi. No, politika je zbir interesa, a nitko to bolje od Dodika ne shvaća u BiH. Međutim, Hrvatsko - srpski savez u BiH koji je kulminirao, barem u očima prosječnog građanina RH prilikom nedavnog Dodikovog veta, veže za sebe puno važniju i dugoročniju političku konotaciju.

Hrvatsko - srpska koalicija kao nužnost i kratkovidnost bošnjačke politike  

Poznavatelji političkih prilika u BiH tvrde kako je pred naletom agresivnog centralizma i unitarizma iz bošnjačkih političkih redova u Sarajevu stvaranje Hrvatsko - srpske koalicije bilo jedino moguće rješenje. Niti su Srbi mogli samostalno, na razini BiH, izaći na kraj sa sve agresivnijim zahtjevima Bošnjaka, niti su se Hrvati na razini Federacije mogli nositi sa sve snažnijom i učestalijom majorizacijom i preglasavanjem. Ono što je nekada bilo nezamislivo dogodilo se prije proteklih parlamentarnih izbora u BiH - Milorad Dodik čelnik SNSD-a i Dragan Čović čelnik HDZ-a BiH potpisali su predizborni sporazum. Pazite, ne poslijeizborni, što je u BiH sasvim učestala i normalna pojava nakon svakog izbornog ciklusa kada svatko sa svakim koalira. Čović i Dodik su, dakle, prije izbora svojim biračima objavili kako će zajednički formirati vlast. Pritom treba imati na umu kako ih u navedenu koaliciju nije natjerala povijesna pomirba, raščišćavanje s događajima iz Drugog svjetskog rata ili Domovinskog rata. Ne, oni i dalje na povijesne događaje različito gledaju i svatko se sa svojom istinom obraća vlastitim biračima. Kada bi kazali kako su Hrvatsko - srpsku koaliciju u BiH ovjerili Bošnjaci - ne bismo nimalo pogriješili. Naime, kod bošnjačkog političkog establišmenta već dulje vrijeme prisutan je politički trend koji se teško može usporediti s bilo čim osim s, paradoksalno, ponašanjem Srba u suton SFRJ. Pritom je osnova navedene politike negiranje prirode BiH kao zajednice tri konstitutivna naroda čiji se interesi trebaju uvažavati u donošenju odluka, kako na entitetskoj tako i na državnom nivou. Potezi bošnjačkih političara sve češće negiraju i Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum, dakle, osnovu na kojoj je sazdana današnja Bosna i Hercegovina. Nažalost, u tome su im nerijetko asistirali Visoki predstavnici Međunarodne zajednice. Konačni cilj bošnjačkih političkih elita je, sada je to posve jasno, Bosna i Hercegovina bez entiteta i županija - odnosno kantona. Dakle, nešto kao predratna Bosna i Hercegovina. S izuzetkom što u političkom Sarajevu žele uvesti i princip jedan čovjek jedan glas. Dakle, isto ono što su Srbi pokušali uvesti u Jugoslaviji neposredno prije njenog raspada. Sve to je lijepo zakamuflirano u građansku BiH, baš onakvu kakvu bi je željeli vidjeti u Europskoj uniji. Već sam jednom pisao kako je europsko građanstvo savršena krinka za velikobošnjački nacionalni projekt. Cilj navedenog projekta je u konačnici potpuno ovladavanje Federacijom BiH u prvoj fazi te dokidanje Republike Srpske u drugoj fazi. Dakle, na tragu građanskog europejstva poništenje Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma i pretvaranje BiH u velikobošnjački nacionalni projekt. Najprije su to na svojoj koži osjetili Srbi i Hrvati u BiH koji su, unatoč svim problemima iz prošlosti, shvatili kako im nema drugog izlaza osim objedinjavanja snaga.

Kratkovidnost bošnjačke politike  

Pelješki most je najbolje pokazao Hrvatima u RH s kakvom politikom se Hrvati u BiH već godinama bore. Također, dao je odgovor i najvećim skepticima prema hrvatsko - srpskoj koaliciji što bi se dogodilo s Hrvatima u BiH da nisu potpisali savez sa Srbima, odnosno, da su se morali boriti na dva fronta. Kratkovidnost bošnjačke politike u BiH samo je dodatno kohezirala ne samo srpski već i hrvatski nacionalni korpus. Nedavno smo svjedočili scenama kada gnjevni radnici mostarskog Aluminija bocama gađaju Dragana Čovića vičući mu kako je lopov. Isti tjedan Željko Komšić i Šefik Džeferović ponovno pokreću priču o Pelješkom mostu i Čovića, ni kriva ni dužna, ponovno promeću u nacionalnog heroja Hrvata koji se zajedno s Dodikom bori za interese Hrvata u BiH i Hrvatskoj. Moglo bi se reći kako su upravo bošnjački političari, svojom kratkovidnom politikom, bacili uže spasa Čoviću koji je nepovratno tonuo.

Bošnjaci - od statusa žrtve do agresora u očima Hrvata u Hrvatskoj           

Kratkovidnost bošnjačke politike može se promatrati i u promjeni javnog mijenja u Hrvatskoj prema Bošnjacima. Unatoč hrvatsko - muslimanskom ratu u Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj je prema Muslimanima/Bošnjacima postojala određena doza simpatija kao o narodu koji je bio neosporna žrtva velikosrpske agresije na početku rata. Unatoč strahovitim žrtvama koje su Hrvati u navedenom ratu imali u BiH, kroz hrvatski javni prostor stalno se provlačila teza o hrvatskoj odgovornosti u tom ratu. Teško su se u prvi plan mogli probiti glasovi o velikomuslimanskom nacionalnom projektu i o hrvatskoj žrtvi u BiH. Nakon 2000. godine i dolaska Mesića i Račana na vlast u Hrvatskoj je lansirana i teza o agresiji Republike Hrvatske na BiH, a mediji u Hrvatskoj su se gotovo utrkivali kako bi pronašli što crnju priču o Herceg - Bosni i HVO-u. Cijelo jedno desetljeće za hrvatsku javnost postojali su Ahmići, ali ne i Križančevo selo i Trusina, postojao je Dretelj, ali ne i Logor Muzej u Jablanici. Ukratko, Bošnajci su uživali nevjerojatan status žrtve u hrvatskim medijima. U isto vrijeme, na krilima prekida odnosa između političkog Zagreba i Hrvata u BiH trajao je nesmiljeni proces majorizacije Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sve do ulaska RH u Europsku uniju nikome od hrvatskih političara nije padalo na pamet reći niti riječi o pravima Hrvata u BiH. A onda se hrvatskoj politici dogodio Zoran Milanović. Kao uragan prošao je hrvatskom političkom scenom, a ako je nešto dobro napravio onda je to promjena odnosa prema BiH Hrvatima. Pritom je izuzetno važno da je promjena došla upravo s pozicija političke opcije koju je predstavljao Zoran Milanović jer je upravo ta platforma u hrvatskom javnom prostoru bila nositelj narativa o Bošnjacima kao o žrtvi u BiH. Milanović, onakav kakav jest, prekinuo je partnerske odnose sa Željkom Komšićem i Zlatkom Lagumdžijom (SDP BiH) jasno kazavši kako oni nisu nikakva socijaldemokratska već velikobošnjačka unitarna stranka. Od tada do danas traje nezaustavljiv proces razobličavanja velikobošnjačke politike u BiH. Umjesto da povuku ručnu i shvate kako su se okolnosti promijenile, u političkom Sarajevu su još jače i žešće krenuli u centralistički i unitaristički projekt. Sve je to dovelo do toga da se rijetko tko danas u Hrvatskoj usuđuje napisati tekst u prilog bošnjačkoj politici u BiH, a posljednji politički zaštitnici navedene razobličene i propale politike su Vesna Pusić i Stipe Mesić.

Zadnji trzaji Mesićeve antihercegovačke politike

Posljednji izbori za članove Predsjedništva BiH otvorili su i posljednjem nevjerniku u Hrvatskoj oči o tome što se u BiH zaista događa. Izbor Željka Komšića, ponovno, kao hrvatskog člana predsjedništva glasovima Bošnjaka više nitko nije mogao probaviti. U hrvatskoj političkoj javnosti ispod radara je prošla informacija kako je prvi inozemni posjet Željka Komšića, još prije nego je prisegnuo, bio upravo Zagrebu gdje je održao, kako su tada prenijeli mediji, radni ručak sa Stipom Mesićem. Cilj druženja s Mesićem bio je olabaviti pritisak iz Hrvatske zbog očitog nelegalnog i nelegitimnog izbora Komšića za predstavnika Hrvata u BiH. Naime, tih su dana mediji i političari u Hrvatskoj stalno iznosili nove podatke o broju glasova koje je Komšić dobio u hrvatskim sredinama u BiH, ali i one koje je dobio u bošnjačkim sredinama. Prema rezultatima izbora prosječan građanin u RH mogao je pomisliti kako su Hrvati većina u Bihaću, Maglaju ili Zavidovićima… U istom aranžmanu peglanja imidža bilo je i Komšićevo gostovanje u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u 2. No, pritisak iz Hrvatske, pogotovo na izmjenu nakaradnog izbornog zakona u BiH, bio je jači nego ikada. Rasprava o izbornom zakonu prenijela se i u Bruxelles. Komšić tada uz asistenciju Stipe Mesića iz Zagreba produžuje za Ljubljanu gdje sa slovenskim premijerom Mirom Cerarom dogovara dvostruki udar na Zagreb kako bi olabavio pritisak oko izbornog zakona. Slovenci tada pojačavaju svoj raniji pritisak oko razgraničenja u Savudrijskoj vali, a Komšić prijeti tužbom zbog Pelješkog mosta. Na razini EU Hrvatska se pokušava pokazati kao glavni problem u ovom dijelu Europe. Sve to vrijeme Dodik promatra situaciju i čeka prigodan trenutak.

Može li se Mili iz Laktaša vjerovati?

O voždu iz laktaša, kako Dodiku vole tepati u sarajevskim medijima, već je gotovo sve napisano. Milorad Dodik nije odjednom zavolio Hrvate i vjerojatno ih nikada neće zavoljeti, ali za uspješnu suradnju i ne treba, jer je politika, a pogotovo međunarodna, prije svega zbir interesa. Upravo je interes ključni razlog Dodikovog posezanja za vitalnim nacionalnim interesom Republike Srpske u priči o spajanju hrvatskog juga. Pored već iznesenih činjenica o neophodnom savezu s Hrvatima unutar Bosne i Hercegovine, Dodik je itekako svjestan geografskog položaja Republike Srpske i njene upućenosti na Hrvatsku. Kompletan južni dio RS-a, ovaj u Hercegovini, preživljava zahvaljujući Dubrovniku i Dubrovačkom primorju, ali i zapadnoj Hercegovini. Ovaj sjeverni dio, oko Banja Luke, bio je uvijek usmjeren na Zagreb i Hrvatsku, a ne na Beograd. Sama činjenica da je cestovna udaljenost Zagreba i Banja Luke 187 km, a Beograda i Banja Luke 332 km sve govori o povezanosti i usmjerenosti. Dodiku, kao spretnom trgovcu sve je to jasno. No, treba li Dodiku vjerovati? Dok god traje bezumna politika bošnjačkih političkih elita koja je u otvorenom ratu i s Hrvatima i Srbima Dodik će biti lojalan partner, međutim, kod prve naznake promjena u navedenoj politici Dodik će, zbog vlastitih interesa i interesa RS-a brzo sklopiti savez sa Bošnjacima. Bolji poznavatelji političkih prilika u BiH sjetit će se kako je na početku svoje političke karijere Dodik bio rado viđen gost sarajevskih medija i bošnjačkih političkih krugova. Mile je tada bio i miljenik Međunarodne zajednice. Bilo je to mnogo prije nego je Sarajevo proglasio Teheranom. Dakle, kao što je već jednom bio u paktu s bošnjačkim političkim elitama Dodik će navedeno partnerstvo ponovno vrlo lako obnoviti kada okolnosti to dopuste. Zaključimo, Mile je trgovac i trgovinska razmjena s Hrvatskom u ovom trenutku je uspješnija nego sa Sarajevom, a politika uvijek slijedi tragove novca…

Željko Primorac / 7Dnevno