Prođe ljeto, političari se vratiše od putovanja i tumaranja kojekuda te ukloniše onu ploču poginulim hosovcima u Jasenovcu. Za njezino micanje pokazaše se spremni. A davno je o svemu tomu trebalo razmišljati.

Ne samo kad se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uvrijedi i živčano reagira nakon što su neki predložili kako bi se pozdrav Za dom spremni mogao uvesti umjesto staroga pozdrava u vojsci. Kasnije je malo nadošla i priznala da je to stari hrvatski pozdrav pa su je onda stali napadati s određenih strana. To je, dakle, trebalo urediti puno, puno prije toga. Recimo, kao kunu. Ona je nedvojbeno bila platežno sredstvo dok su ustaše hodale ovom zemljom, ali nitko se protiv toga ne buni, čak ni kad se njima plaća u Jasenovcu. A i zrak je tada postojao pa ga opet udišemo svaki dan. I mogli bismo tako unedogled. Očito je da će spomenuti pozdrav nekima vrijediti za raznorazne igre i igrice protiv hrvatske države sve dok se jasno ne kaže da su ga hosovci oprali svojom krvlju ako je na njemu možda i bilo kakve mrlje.

     Dok o svemu ovomu razmišljamo, borimo se, živciramo, dotle život oko nas ide dalje. Europa nastavlja ne biti ono što je bila. Zapljuskuju je valovi useljenika za koje ipak neki znaju odakle dolaze i koja im je zapravo prava namjera. Kršćani bi valjda trebali biti prvi koji će priskočiti u pomoć. Ima ih koji to i čine, ali sve izgleda poprilično smušeno. Ne zna se više tko je tko. Umjesto da svjedoče svoju vjeru počesto pokunjeno prigibaju glavu. Kao da su došli u neko nepoznato područje, a ne da su kod kuće. I o svemu govore, ali o naviještanju vjere u Isusa Krista premalo. Nije onda čudno da sud u Londonu jednu kršćansku djevojčicu pokušava udomiti kod muslimanske obitelji. Po svemu sudeći misli da djevojčica o svojoj vjeri zna vrlo malo, a muslimanska obitelj do svoje ne drži pa će to ići bez poteškoća. No, život je složeniji nego što ovaj sud misli. Vjera i kultura ne odbacuju se tek tako lako. Doći će to i u glavu odgovornima u katoličkoj školi sv. Dominika u San Anselmu u Kaliforniji. Kažu da je previše kipova svetaca unutar područja škole. Jedan od tih kipova je i Djevica Marija s Isusom u ruci. Prošlih godina i desetljeća početkom školske godine djeca bi ga krunila. Sada su ga odgovorni uklonili. Ima roditelja koji se bune i nastoje sačuvati u svojoj djeci pravilan odnos prema svojoj vjeri. Dao Bog da uspiju.

     Meni se sve čini da bi raznorazni mogli proći poput uragana koji su u Americi bjesnjeli zadnjih dana. Puno toga su satrli, ali na mnogim mjestima netaknutima su ostali kipovi Blažene Djevice Marije. Slučajno? Očito ne, jer okolnosti jasno kažu da su trebali biti uništeni. Ali nisu! Vjernici zahvaljuju Bogu na tomu, a nevjernici se čude. Možda progledaju i oni jednoga dana. Bolje je očito slušati čistu Božju riječ, a ne ljudska naklapanja. Toga je itekako bio svjestan sveti Maksimilijan Kolbe. Pokrenuo je udrugu Vojska Bezgrješne da bi masone vratio Bezgrješnoj Djevici Mariji. Oni su nešto prije toga objavili rat Katoličkoj Crkvi javno postavljajući Lucifera kao svog vođu! Bilo je to 1917. kad je masonerija slavila 200-tu obljetnicu Velike lože Engleske što ubrzo posta Velikom svjetskom matičnom ložom. Mladi se Maksimilijan Kolbe prenerazio te je odgovorio na spomenuti način. Bio je spreman uhvatiti se u koštac s tom nabujalom opasnošću, s tim uraganom koji je nastojao pomesti sve pred sobom. O tomu ovih dana razglabaju u Zagrebu na Međunarodnom znanstvenom simpoziju »Vojska Bezgrješne i masonerija«. Katolički mediji o svemu izvješćuju, ostali šute, onako u demokratskom zanosu. Ali, nije to demokracija, demokracija je kad poštuješ mišljenje i drugoga kraj sebe makar se s njim ne slagao.

     Živimo u velikim danima. Bije se boj za našu dušu. Nemojmo okolo lutati nespremni.

 

Miljenko Stojić