Gledao sam tu prezentaciju pristiglu prijateljevom e-poštom. Trebala je prikazivati zanimljive postaje nekih podzemnih željeznica diljem svijeta. Meni je, pak, pokazivala nešto drugo.

 Zaboravljao sam imena gradova i postaja, samo je duh lebdio nad tim područjima. Tamo gdje su ljudi bili izgubljeni u obilju postaje su bile oslikane čudnim bojama i likovima koji su odvodili u otuđenost, tamo gdje se živjelo teško postaje su odisale životom. Skraćenije rečeno, prve su bile prljave, duge umivene.

     Valjda blizu neke od takvih postaja, tamo u Stockholmu, dogodio se teroristički napad. Čitali smo o tomu, ali nismo čitali o malenoj Ebbi Akerlund koja je zajedno s drugima izgubila život toga časa. Umjesto toga čitali smo o psu koji je tada također izgubio svoj pasji život. Istakao se u tomu hvaljeni BBC. Što ti je politička korektnost! Pokazala se ona i u slučaju Davida Daleidena i još nekih koji u SAD-u brane pravo na život. Otkrili su da Planned Parenthood Federation, uz to što vodi industriju pobačaja, prodaje i dijelove pobačene djece, onako hladno poslovno, kao da se radi o pilićima. Novi američki predsjednik Donald Trump već im je uskratio sredstva iz državnog proračuna, ali kalifornijski sudac, bivši demokratski zastupnik u Kongresu, ne predaje se. Jedna od 15 njegovih optužbi tereti ih za napad na privatnost i zločinačko udruživanje. Kao da je slijedio praksu svojih kolega u Haagu. No, David i slični ne odustaju. Svjedoče da je to Božji put za njih. Nešto poput kršćana u Kini koji se ne žele odvojiti od Rima. Globe ih, premlaćuju, uhićuju, ubijaju..., ali oni i dalje idu svojim putem. Ne žele pripadati tzv. kršćanima koje je odobrila bezbožna kineska vlast, radije u ilegalu pa što Bog da. Može i mučeništvo, samo da se ostane svojim. Pa su im nedavno uhitili dvojicu biskupa i tko zna što će s njima biti.

     U ovom smjeru idu i misli barda hrvatskog novinarstva Zvonimira Čilića. Izrekao ih je ovih dana i u razgovoru za Katolički tjednik. Dotakao se, naravno, onih teških ratnih dana. Služio je u postrojbama HVO-a. Na pitanje u Haagu kad je unovačen, odgovorio je da nije nikada. Bio je dragovoljac, otpovrnuo im je, a suci su ga ostali začuđeno gledati. Kao i on njih. Nije htio shvatiti da se čovjek može prodavati. Domovina, obitelj, vjera i čestitost bili su mu sve u životu. Zbog toga je ostao sjediti na jednoj stolici, iako su mu nudili više njih te obilnu novčanu naknadu. Dao Bog da ovako mognu razmišljati i kršćani u Turskoj kroz vremena koja su pred njima. Ta država promijeni svoj politički sustav, stavi puno toga u ruke predsjednika, puno više nego oni u Francuskoj ili SAD-u, i mnogi ga nazvaše novim sultanom. Pobjedu mu pribaviše oni iz Anatolije, uronjeni duboko u odbacivanje različitosti, a ne oni na sjeveru koji se naslanjaju na zemlje u kojima još miriše kršćanstvo. O Kurdima na jugu ne treba trošiti riječi. Turska je njima odavno smrtni neprijatelj.

     Zapadna Europa s onim svojim čudnim postajama još uvijek mnogo toga ne razumije. Ne mislim ovdje samo na onu političku, nego na puk koji životari, a misli da je tako sjajna sadašnjost pred njim. Osim tih postaja uvalili su mu i prazninu u dušu. Nije onda čudno da umjesto križa na njegovim negdašnjim crkvama počinje se vijoriti polumjesec. Imamo takav primjer u Hamburgu. Dotle se negdašnji džihadisti obraćaju na to isto kršćanstvo koje zapadnjaci lakoumno odbacuju. Učinio je to Muhamed Bashir, podrijetlom iz Sirije a sada u Istanbulu ili negdašnjem Carigradu, koji revno oko sebe okuplja preobraćenike moleći s njima. Volio je Islamsku državu, pripadao al Nusri. Dvojbe su ga stale salijetati kad je vidio kako muslimani ubijaju muslimane. Rušilo se nešto u njemu. Onaj isti rođak Ahmed koji ga je uveo u svijet džihadista naveo ga je da dopusti njegovoj skupini moliti za njegovu teško bolesnu ženu. Otkrio mu je da se već neko vrijeme preobratio na kršćanstvo. Muhamed je popustio zbog ljubavi prema ženi. I dogodilo se čudo, ubrzo zapečaćeno snom u kojem vidi Mojsija kako dijeli vode Crvenog mora. Još jedan protivnik prešao je na Isusovu stranu, onako poput Sv. Pavla.

     Kad čovjek sve ovo sagleda, nije mu nimalo čudno da je onaj križ ostao neoštećen u iračkom mjestašcu Baqofahu. Letjeli su u zrak crkva Sv. Jure i trgovina nabožnih predmeta pokraj nje. Sve je smrvljeno, samo je u ruševinama ostao taj križ. Nakon što su otjerani islamisti, sada je on znak povratka. Kršćani žele obnoviti svoje domove i ponovno im udahnuti život. Ne tamo negdje na Zapadu, već tu na svojim stoljetnim ognjištima. Prekrasno, kao što su prekrasni potezi multimilijunaša Toma Monaghana iz SAD-a. Obogatio se na pizzi, ali nije nikada zaboravio da je katolik. Živi čestito svoj život i čestito ulaže svoje bogatstvo. Čak je utemeljio i sveučilište, pokrenuo Ave Maria Radio... neprestano se boreći da vjera zaživi tamo gdje je bila u ruševinama. Još jedan primjer pokolebanim ljudima i kršćanima, onima na putu prema ruševini.

 

Miljenko Stojić