Miljenko Stojić: Svjedoci

Tri mudraca dođoše s Istoka i doniješe mu darove. Tako nam pripovijeda Sveto pismo o prvim Isusovim danima. A što nam danas dolazi s Istoka?

Dolaze nam vijesti o ubijenima i protjeranima, među kojima su mnogi kršćani, dolaze nam vijesti o razrušenim domovima, dolaze nam neki koji postavljaju bombe ovdje kod nas na Zapadu, pucaju u nas ili se prema nama zalijeću kamionima. Naizgled sve jasno. A nije.

U SAD-u na predsjedničkim izborima pobijedi Donald Trump. Još prije toga o njemu počeše kružiti ovakve i onakve priče. Kad ih čovjek sabere, dobije dojam da se treba što dalje odmaknuti od toga čovjeka. Tako obznaniše oni najglasovitiji mediji. S druge strane izvijestiše nas da je Donji dom američkog parlamenta ovih dana odobrio čipiranje ljudi. Kao, odnosilo bi se to na one bolesne, da im se olakša život. No, korak do čipiranja svih ljudi odatle nije dalek, znamo to dobro. Pitanje, pak, tko je bolestan još je zastrašujuće. Jesu li to i oni koji se »sustavno opiru Vlasti«, kako glasi jedna od najnovijih dijagnoza bolesti. I tko će biti taj tko će propisivati te dijagnoze? Pozornik na ulici, netko iz tih zakulisnih nevladinih udruga, novi soj liječnika? Ili da sve ovo proglasimo teorijom urote kao što je donedavno bilo proglašavano čipiranje ljudi, koje se, eto, sada izgleda počinje provoditi. Na potezu je američki Senat pa ćemo vidjeti. Poznavatelji prilika kažu da je sve ovo zbog toga Trumpa. Mogao bi sve zaustaviti, kao što je obećao da će zaustaviti pokolj kršćana tamo na Istoku. Baš nezgodan čovjek!

Dok čekamo kakav će zapravo biti taj novi američki predsjednik, prisjetimo se jedne od stotine tisuća kršćanskih žrtava. Radi se o sudanki Mariam Ibrahim. Njezina ju je država osudila na smrt zbog ustrajanja u kršćanskoj vjeri. Međutim, nije se dala pokolebati. U tamnici je čak rodila dijete, jer su je zatvorili trudnu. Bila je pri tom činu okovana u lance, nisu ih se udostojali barem tada maknuti ih s njezina tijela. Uspjela je kasnije podmititi nekog stražara koji joj je prokrijumčario Sveto pismo. Čitala ga je skrivećki, ali ne dovoljno dobro da njezina supatnica u ćeliji, muslimanka, to ne saznadne. Nije ju prijavila. Dapače, i sama ga je čitala, skrivala ga kod sebe prilikom premetačina te na kraju postala kršćankom. Privuklo ju je Mariamino čvrsto svjedočenje vjere. Htjela je pripadati takvom Bogu. Na kraju je ova priča donekle sretno završila, za razliku od mnogih drugih. Mariam je protjerana iz svoje domovine, svoje države.

Ponešto slično izgleda da se danas odvija u Poljskoj o čemu kolonijalni mediji u hrvatskom društvu krivo izvješćuju. Kažu da predsjednik Jaroslaw Kaszynski i trenutna vlast ukidaju demokraciju u Poljskoj, ukidaju slobodu medija, ukidaju... Sve lijepo zvuči pa počeše s neredima. Jedino nam nisu rekli da ti neredi započeše kada dotični predsjednik izusti riječ »lustracija«, odnosno kada bi predložen zakon da se smanji iznos za mirovine negdašnjim članovima poljskih tajnih službi, njih oko 32.000. Nisu rekli ni to da se svima kroz proteklo vrijeme taj iznos smanjivao, samo ne njima. K tomu možemo dodati da njihova komunistička elita, jednako kao kod nas, prilikom pada komunizma prigrabi najznačajnije gospodarske subjekte i postaše novi kapitalisti. Naravno, oni nenadareni za gospodarstvo uvališe se u medije, politiku, književnost, umjetnost... u sve što imalo vrijedi u društvu. I sad da to sve padne! Zbog koga? Zbog onih koji nedavno daše Poljsku u ruke nekog Krista Kralja, a ona pripada kozmopolitizma, ljudima novog svjetskog poretka. I dogodiše se neredi koje tako zdušno prigrli oporba mahom sastavljena od onih iz bivšeg komunističkog sustava. Tzv. ugledni glasovi iz Europe zakriještaše. Tako je. Dolje s ovakvom Poljskom. Pridruži im se i poznati Lech Wałęsa pa ljudima padoše na pamet pitanja pod čijim je zapravo vodstvom nekada rušio komunizam. Očito je bio lažni prorok gledajući sve u pokušajima Poljske da iziđe iz kandži zakulisnih središta moći i da poput Mađarske, ne Hrvatske, počne svjedočiti iskonsku vjeru u čovjeka i Boga, onoga Boga koji se rodio u štalici, ali unatoč tomu koji je preokrenuo ljudsku povijest.

Da je nekima zaista voda došla do grla, kaže nam i primjer iz Gruzije. Skupina žena koja je jedanput ili više puta pobacila, odlučila se javno pokajati i u to ime sagraditi crkvu. Slijedila ih je i skupina liječnika koja je obavljala pobačaje. Posvjedočile su da svega počesto nisu ni bile svjesne, jer su živjele u bezbožničkom režimu koji ih je na to poticao. Osim ove subjektivne dimenzije, ovo je zacijelo još jedan od pokušaja da se zaustavi prevelik pad gruzijskog pučanstva. Nešto slično kao kod nas Hrvata. Ima ih otprilike kao i nas, oko 4,5 milijuna, i htjeli bi nastaviti živjeti u budućnosti. To se ne može na način tzv. Nove ljevice u Hrvatskoj. Njezin predvodnik Dragan Markovina udari se u prsa i reče da je jugoslavenčina te doda da su oni bili ustrojeni ne bi došlo do ove konzervativne revolucije i pojava udruga kao što je »U ime obitelji«. Kolonijalni mediji zapljeskaše, a svi drugi ostaše osupnuti. Kakvu nam to budućnost spremaju oni koji ne znaju ni tko su ni što su? Jesu li već pripremili čip za naše ruke i čela, jer to njima izgleda nije nimalo tuđe? Očito, kao što kaže ova, izgleda, narančasta revolucija u Poljskoj, trebamo se oduprijeti. Samo naša strana je prava i vodi u život.

Oduprijeti se trebaju i oni u Katoličkom školskom centru »Petar Barbarić« u Travniku. Mjesne vlasti im jednostavno otimaju imovinu, umjesto da im je već davno trebala biti vraćena. Čak je i sud to potvrdio, ali uzalud. Oni namjerili graditi zgradu nekog Bosanskog arhiva i dali se na posao mimo svih zakona. Kolonijalni mediji o tomu uglavnom šute. Podrazumijeva se da ne bi smjeli. Otmu li danas ovo, sutra će oteti i drugo. Kraja tu nema, a pošteni ljudi svih nacija i vjera na to zabrinuto vrte glavom. Ne gradi se tako suživot, ne gradi se tako demokracija.

I dok i dalje razmišljam o ona tri kralja koji se dođoše pokloniti Isusu vođeni zvijezdom, zacijelo ne onom crvenom petokrakom, pitam se na čijoj je strani zapravo Bog? Pritom mi se sve više nameće misao da nije ni na čijoj. On se ne priklanja, samo se mi trebamo prikloniti jednoj jedinoj strani, njegovoj strani. Eh, kad bismo znali!

Miljenko Stojić