Gledao sam to okupljeno mnoštvo. nazočilo nas je oko 50-ak tisuća, tako sam računao. Austrijska policija kasnije mi dade za pravo, ali ne i ovi naši u medijima. Za njih okupljenih bijaše upola manje.

Sjedeći pred tv zaslonima valjda su ih brojili, što li, a austrijska policija to nije uspjela ni iz helikoptera. I sve ovih dana bi tako. Uzalud oči, uzalud pamet, oni su trubili o čistoći jugokomunista i o ćudorednoj nakaznosti onih pobijenih, tu na Bleiburškom polju, duž Križnih puteva i tako do Domovinskog rata. Hajde, nije mi čudno za one koji su ubijali i bili sprovodnici tih razoružanih ljudi, ali mi čudno za medije koje svi koristimo. Lažu li, lažu, kao da su završili školu kod guratelja novog svjetskog poretka. I naizgled nikome ništa. Oni su ćudoredne okomice, mi ostali smo oni s te bleiburške poljane na koje treba navaliti svime što dođe pod ruku pa tko ostane.

     Molimo se za pobijene, padaju veliki govori, polažu se vijenci. Događaj u tri čina. Molitva je ovisila o skrušenosti, polaganje vijenaca je išlo klasičnim stilom, a govori su nastojali biti na razini. Netko ih je pisao, ovi ih sada izgovaraju, mi ih slušamo. Netko je izravan do boli, kao kardinal Josip Bozanić, netko pokušava plesati na žici. A mjesta za takav ples ovdje nema. Tu postoji samo žrtva i samo krvnik. Žrtva su svi oni pobijeni između mnoštva od oko 700.000, kako posvjedočiše i sami Englezi koji ih izručiše na prijevaru, a krvnici su jugokomunisti. I točka. Ponovno je pucanj u žrtvu kad se govori da je tu bilo i odgovornih za ovo ili ono. Nitko, naime, ništa nije istraživao, jugokomunisti su samo ubijali. Nastaviše tako tijekom čitave svoje vladavine. Jedino ćudoredni slijepi to ne vide. Komunizam je zaista zlo u sebi, takvim se pokazao na svim stranama gdje je uspio doći do vlasti. Nadmašio je čak u zločinu i nacionalsocijaliste i fašiste protiv kojih grmi, iako su do 1941. bili saveznici. Tako kažu povijesne knjige i tu se ništa ne može.

     Razmišljao sam koliko je bilo potrebno ljudi da se pobije mnoštvo negdje oko četiri puta veće nego ovo. Pred očima su mi prolazili četveroredi i njihovi goniči. Kapci na prozorima kuća su bili spušteni, a zlo je carevalo. Hrabri su izlazili iz svojih kuća i nastojali tim izgladnjelima i ožednjelima pružiti mrvicu hrane te pritom i sami bivali ubijenima. Nešto slično događa se i danas. Opet ti mediji. Stavili su nas u četverored, onako potiho, da ne primijetimo. I gone nas. Igrači iz sjene zadovoljno trljaju ruke. Rasprodaja može krenuti. Oku ugodno, u lijepim i skupim odijelima, otmjenim prostorima. Puk dotle neka radi. Mora i to netko.

     »Ja nisam Charlie Hebdo, ja sam biskup«, uskliknu nedavno André-Joseph Leonard. Da je uskliknuo da jest, mediji bi mu možda oprostili čvrste stavove glede pobačaja, eutanazije i ženidbe. No, on je radije ostao svoj, a oni neka napadaju. Napadi u Belgiji, naime, nisu neuobičajeni unatoč svoj priči o demokraciji i ljudskim pravima, neuobičajeni su ovakvi biskupi. Kao i drugdje na Zapadu u Crkvu se uvukao kato-sekularizam. Ovi iz Crkve nastoje što više sličiti sekulariziranim likovima, a oni, pak, nastoje propisivati kako bi trebao izgledati vjernik, svećenik, jednostavno katoličko dušobrižništvo. Nema veze što o svemu tome nemaju nikakva saznanja, oni znaju da svijet mora izgledati sukladan njihovom pogledu, i to je to. Nešto kao ovi koji se kod nas nazvaše antifašistima. Zabrljaše u svemu, ali visoko dižu glavu i busaju se u svoja siromašna prsa odakle su protjerali i Boga i ljudskost. Zbog svega toga njihovi političari ovih dana viču: »Ili mi ili oni«, misleći na predstojeće izbore za Hrvatski (prije njihovog dolaska državni) sabor. Nisu to pretjerivanja pojedinaca, to je stav koji su oni iskazali onih godina na Bleiburgu. Puk je to spoznao i prije Drugog svjetskog rata, kao i u njemu, pa je zbog toga nastojao pred njima sačuvati živu glavu kad mu je država propala. No, izdaja učini svoje. Ali svojim kasnijim dolascima na Bleiburško polje taj isti puk nanovo kaže da im nije uspjela ta zla namisao. Pobjeda je na drugoj strani, s onima koji su uz svoga Boga.

     Spomenusmo jednoga biskupa, tamo s mirnog, naizgled, Zapada, spomenimo sada i jednoga drugoga, s uzavrelog afričkog ozemlja. Joseph Alessandro. Na Zapadu kršćane ubijaju duhovno, ovdje u Keniji tjelesno. On je na prvoj crti bojišnice. Jedan je od dvojice bijelaca u tome kraju. Zaista laka meta. Iz svoga biskupskog dvora mogao je čuti pucnjeve na Garissa University Collegeu. Ubijali su studente kršćane. Njih oko 150. Bilo je malo u medijima, pa se sve stišalo. Međutim, biskup se nije predao. Još je tamo, još se brine za kršćane. Ovo ubijanje nije bilo po prvi put, svjestan je da se svaki čas može sve ponoviti. Ali kako izdati svoje ideale, kako izdati druge? Vjera u tvojim njedrima ti kaže da se to jednostavno ne smije.

     Mnoge mudre glave ovo ne shvaćaju, ali shvaća jedna djevojčica imenom Miriam. Iračanka je, tamo iz Ninive. ISIL ih je prognao iz njihovih kuća. U izbjegličkom su naselju. Tv novinar je pita o svemu tome. Prekrasni su njezini odgovori. Boga ne krivi ni za što, nego mu zahvaljuje da su uspjeli iznijeti živu glavu. Napadače ne mrzi, samo joj je žao da se to sve tako dogodilo. Oprašta im i moli Boga da im oprosti. Tv novinar ne vjeruje svojim ušima, a ona to sve izgovara tako samouvjereno i jednostavno. Video kruži internetom, pogledao sam ga i sam već nekoliko puta. Razorili su joj kuću gdje se igrala, rastavili je od prijateljice koju je voljela, istjerali iz škole u kojoj je bila najbolja. Za nju tako važne stvari. Ponavljam, ne očajava, ona je uvjerena u svoju budućnost jer vjeruje da je istina na njezinoj strani.

     Takvi su bili i oni naši koje jugokomunisti ubijaše bez bilo kakvog suda. Opraštali su, nisu zaboravljali i nastojali graditi drukčiji svijet od njihovog. Gledam političare okupljene na bleiburškom polju. Hoće li znati i htjeti pretočiti u stvarnost volju naroda? Ovo danas, naime, bilo je jasno očitovanje te volje. Tko prati društvene tijekove opaža da su igre u pozadini postale u posljednje vrijeme puno intenzivnije nego prije. Nasljednici jugokomunista, Kukuriku vlast, svjesni su da odlaze i nastoje se prebaciti u pobjedničku momčad da bi je rastočili i onda sve opet vratili na staro. Vidjeli smo to padom jugokomunizma kao društvenog čimbenika. Zaista, što nas čeka? Ako sam danas bio ovdje, i u mnogim drugim sličnim okolnostima, nema mi druge nego nastaviti i dalje biti sa svojim narodom. On je uvijek pobjednik, pa ma što mu radili. A da se ne ćemo dati, ne ćemo!

 

Miljenko Stojić

Share
0