Jeste li gledali crtani film „Potraga za Nemom“?

Nešto predivno. Jedna od najboljih scena zbiva se pri samom kraju kada je glavni dio filma već za nama. Marlin i Nemo su zajedno, dakle otac je spasio sina iz akvarija sidneyskog zubara i možemo reći „happy end“. Ali nije. Nije još. Iako je glavna priča sretno završila mi uskoro otkrivamo da je naredna priča upravo započela.

Ribe koje su pomogle Nemu pobjeći iz akvarija i same su se uspjele osloboditi. U plastičnim vrećicama, kroz prozor, preko ulice i pravo u Sydneysku luku. Eto što ti je crtani film. I kada je i zadnja uspjela pobjeći i sretno se dokopati slobode svi smo odahnuli. Ali tada se nad njih nadvila realnost života. Upavši u veliki ocean, još uvijek u onim svojim plastičnim vrećicama, jedna od njih prekine tišinu riječima: „A što sad?“

A što sad?

To pitanje muči i nas danas. Advent je za nama. Nakon velikih problema Marija i Jospi su pronašli kakav takav krov nad glavom. Dijete se je rodilo. Anđeli su otpjevali svoje pjesme. Pastiri su došli i poklonili se Mesiji. Šimun i Ana konačno su se radovali što su vidjeli onog za kojeg su znali da će donijeti svjetlo svijetu. Mudraci su slijedili zvijezdu, poklonili su se, ostavili su darove i vratili se kući drugim putem.

I to je velika stvar. Uistinu nevjerojatno velika stvar. Bolje nije moglo biti.

Ali što sad? Koje su to dobre vijesti ostale za ovu drugu nedjelju po Božiću?

Uvijek nakon blagdana čovjek ima nekakav osjećaj kao da još uvijek nije sve rečeno. Da se nije sve dogodilo. Da ima još. Da još uvijek trebamo čekati. Nakon svih otpjevanih Božićnih pjesama, nakon svih otvorenih poklona, nakon svih datih obećanja, nakon sve blagdanske čarolije, mi još uvijek čekamo na Isusa ... još uvijek čekamo njegovo Kraljevstvo ... još uvijek čekamo da se ostvari volja Njegova u našim dušama.

Ovdje, na drugoj strani Božića, nalazimo sebe kako živimo u onom istom starom svijetu, sa onim istim starim ljudima i da se borimo sa onim istim starim problemima. Kao i do sad. Na ovoj drugoj strani Božića mi ne možemo a ne upitati se: „A što sad?“

Ova Nedjelja je i na prijelazu između Božićnog i Redovitog Vremena. Mi i po tom pitanju živimo negdje između blagdana i svakodnevice.

I kao da smo negdje gdje smo već bili. A bili jesmo. I to prije samo pet tjedana.

Današnje Evanđelje ustvari počinje na istom mjestu ovog istog Evanđelja koje smo slušali druge nedjelje Adventa. Samo pet tjedana kasnije i opet smo tamo gdje smo i bili. Gdje smo počeli.  

Opet smo u pustinji. U divljini.

Opet smo s Ivanom. I čekamo ono što nam Ivan ima za ponuditi, a to je oprost naših grijeha i uranjanje u milost Božju.

I dok nas Ivan uranja u Jordan znamo da ćemo se, prije ili kasnije, vratiti opet na isto ovo mjesto i da ćemo čekati čudo da se dogodi.

I uvijek je tako, zar ne?

Zašto bi ovaj put bilo išta drugačije?

Ali onda nam Marko daje odgovor.  Iako ova dva čitanja, današnje i ono iz druge Nedjelje Adventa, su jako slična, ona nisu ista. Ono u drugoj Nedjelji Adventa završava Ivanom koji krsti.

I mi smo bili u divljini i drhtali smo, jer između nas i Boga ničeg i nikog nije bilo do li Ivana i rijeke Jordan.  

Ali ovdje, sad, s ove druge strane Božića, Marko nastavlja. Baš kada se čini da je priča završila, baš kada se čini da nikada ne ćemo izići iz divljine, da se nikada ne ćemo odmaknuti od Ivana, a niti od sebe samih, Marko nastavlja:

„Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.“

Mi se pitamo:“A što sad?“

Marko nam kaže: „Sad Isus!“

Ali mi kažemo kako je život težak.

Tvrd. Loš. Nepošten. Okrutan. Jadan i nikakav.

Da smo tako slabi i bespomoćni, jer nas nevolje bacaju čas amo čas tamo.

I to uprkos svoj našoj vjeri.

Koja nije mala.

Kažemo mi.

I što nam je učiniti? Pa dosta nam je pogledati na Isusa.

Što se je njenu prvo dogodilo nakon krštenja?

Duh ga je odveo u pustinju da ga tamo sotona kuša.

Markova današnja priča je ustavri intimni susret Oca i Sina.

Između Isusa i Oca njegova. Nije to neki spektakl za široku javnost.

I što taj susret znači Isusu?

Ne znači da će ga Otac riješiti nevolja i problema.

On to otkriva i prije nego se je uspio osušiti od vode u koju ga je Ivan uronio.

Ono što je za Isusa njegovo krštenje značilo nije bila pošteda od nevolja, nije bila potvrda da će se stvari razvijati po Isusovoj želji.

Ne!

Krštenje je značilo da kada bude u nevoljama da ne će biti sam.

Značilo je da kada stvari ne budu išle onim tijekom kako je to Isus zamislio on će i dalje imati blagoslov svojega Oca i imati će uz sebe Duha Svetoga.

A zar i za nas naše krštenje nije ista stvar?

U krštenju oslobađamo se grijeha, ali krštenjem primamo Božju milost koja se nije osušila i isparila.

Ovdje u pustinji gdje nas sotona dnevno kuša.

Ovdje s ove druge strane Božića to mi zvuči super.

Uistinu kao Radosna vijest.

 

Ivica Ursić