Koliko god to izgledalo nelogično, jedna osoba koja do nedavno nije sudjelovala u unutarnjoj hrvatskoj politici pokazala je spremnost i sposobnost da na tom polju efikasno poradi u smislu smirivanja balkanskog ludovanja ekstremne ljevice (HNS, SDP i cijeli lanac navodno nezavisnih udruga i medijskih agitatora), a istovremeno savjesno odradi svoj dio sukreatorske uloge u međunarodnoj politici.

Naravno, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nema dovoljno ustavnih ovlasti ni dovoljno kvalitetnih suradnika a da bi mogla još snažnije djelovati, ali ipak njeni istupi unose dio onog ''common sense-a'' koji je potreban za vračanje povjerenja u budućnost naše države među domaćima i strancima.

Općenito svi (a ne samo ''građani''), trebali bi dobiti zadovoljštinu također i od Vlade i Hrvatskoga Sabora i pravosudnih institucija, u smislu da s ozbiljnim i ubrzanim radom nadoknade izgubljeno povjerenje i rasipano vrijeme.

Međutim, dvorana Sabora je i dalje poluprazna, Vladi trebaju mjeseci i mjeseci za donošenje vitalnih odluka, a pravosuđe je sistematski difamirano pa je tako sposobnim sucima otežano donositi pravovremene i hrabre odluke.

U sustavu javnih i državnih institucija, i dalje se stvaraju, veoma često za ništa, ''povjerenstva'' koja su jamstvo za izmotavanja i odgađanja, a fraza ''treba sjesti za stol i dogovoriti'' samo najavljuje svadljivo sjeđenje ''funkcionera'' oko nekog stola, dok tisuće Hrvata sa pravim znanjem i poštenim namjerama, napušta Domovinu.

Do sada, Republika Hrvatska ima definiranu samo vanjsku politiku prema NATO-u, i ta politika je veoma pozitivna, u okviru mirotvorne suradnje. Međutim, na drugu stranu, prema EU službeni stavovi su toliko plahi da niti prema Višegradskoj grupi još nema prave konstruktivne i aktivne odluke.

A da ne govorimo o slabostima službenog Zagreba kada se radi o apsolutnom prioritetu za očuvanje preostalog malog djela hrvatskoga naroda i baštine u BiH, za spašavanje vjerojatno nekoliko desetaka tisuća života i za mir u Europi: Hrvati u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu doživjeli da bi naši rastreseni sabornici zauzeli jedinstveni dostojanstveni i demokratski stav, suprotstavljajuči se Nikoliću, Nikoliću, Vulinu, Vučiću i Dodiku, te članovima iste njihove organizacije u Zagrebu. Naprotiv!

Hrvatski Sabor je nažalost, danas inkubatorsko (u jednom od svojih krila) mjesto ostataka komunizma i četništva. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini Izetbegović sklapa mini savez s Dodikom glede nametanja osmanskih interesa, dok sovjetski interesi ponovno niću u Beogradu i Banja Luci a turski u Sarajevu.

Usred te oluje koju jedino NATO obuzdava, u Bosni i Hercegovini komponenta i organizirani živi element koji radi na europeizaciji jest hrvatski narod, i taj narod je na svestranom udaru crvenog i crnog terora.

Treba se vratiti na upozorenja predsjednice Republike, a današnjeg premijera podsjetiti da jedini ''cool'' političari koji će se u EU pamtiti o po eleganciji i po pameti, jesu oni koji djelotvorno brane interese svoje države i naroda, bez obzira, recimo, na još neobjavljene savjete g. Martina Schultza.

 

Domagoj Ante Petrić