Kao da izbora nije bilo. U medijima i u Hrvatskom Saboru mentalni komunisti i dalje imaju prostor za svoje huškačke ispade koji otvoreno prizivaju nasilje i zlu krv.

Psihoza koju stvaraju ti profesijonalci smrti i terora, zazivajući unutarnji sukob, sada je već zahvatila i dvije osobe na samnom državnom vrhu, osobe koje bi svakako morale zadržati svoj politički mir i pribranost, bez obzira koliko bila snažna prijetnja ucjenjivača i nasilnika.

Predsjednica Republike je dala nespretnu izjavu nakon prijeteće posjete njenom Uredu na Pantovčaku jednog gosta, dok su oni koji su svojim optužbama gosta doveli u Zagreb, tu njenu izjavu odmah iskoristili protiv nje same. Istovremeno, predsjednik Vlade Tihomir Orešković učinio još nešto gore - usred oluje crvenih objeda i kleveta o navodnom fašizmu, nacizmu i ustaštvu u Hrvatskoj, dao je službenu potporu države samoproglsašenoj kandidaturi Vesne Pusić za mjesto glavne tajnice Ujedinjenih Naroda (ONU-a).

Počinio je, prema tome, pravi moralni delikt protiv Republike Hrvatske, jer je dao legitimitet opće poznatom dugogodišnjem radu spomenute oficirke ''agitprop-a'' protiv naše zemlje, našega naroda, ljudskih i nacionalnih (čak i vjerskih prava) Hrvata, pa kad bi ta njegova poruka bila ozbiljno uzeta u obzir u svjetskim centrima moći, otvorio bi se Pusićki širok spektar mogučnosti za dalju difamacju Hrvata u svijetu i uništavanje statusa Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda u međunarodnoj zajednici. Dapače, ta preporuka g. Tihomira Oreškovića u svakom slučaju naudila bi cijelom demokratskom međunarodnom poretku u svijetu, kad bi doista poslužila Vesni Pusić da dođe na pretendiranu poziciju.

>>Zašto baš Jasenovac?

Preko Pusičke, gdje danas vlada zlo, zavladalo bi još veće zlo, a gdje vladaju slobode, demokracija i moral, zavladali bi laž i kaos. Za sada, spomenuta je, zajedno s Budimirom Lončarom, glavni eksponent koordinacije komunističkog psihološkog nasilja koje posljednjih mjeseci svakodnevno gledamo u Hrvatskoj.

Tihomir Orešković je ovom potporom na sebe preuzeo vrlo veliko breme odgovornosti, u nepotrebnim okolnostima, pa se može postaviti legitimno pitanje o njegovim namjerama na čelu Vlade Republike Hrvatske.

Uništiti hrvatsku vanjsku politiku

Operacije diplomatskog i za sada retoričkog nasilja protiv Republike Hrvatske događaju se u sudbonosnim trenutcima, kada je Hrvatska nakon 16 godina (dakle nakon tihe revolucije neokomunista) preuzela vodeću ulogu na Jugoistoku Europe. Uzmimo u obzir samo inicijativu koju je zacrtala predsjednica Grabar Kitarović (sustav suradnje na crti Baltik-Crno more-Jadran), a posebice reformulaciju politike prema Srbiji - zaustavljanje procesa ulaska Beograda u Europsku Uniju, sve dok Srbija ne odustane od agresorskih pretenzija zacrtanih u Memorandumu II. i ne ukine sudsku jurisdikciju nad Hrvatskom temeljenu na optužbama kreiranim od strane KOS-a JNA, mora ostati.

Takav politički apsurd, takvo silovanje međunarodnoga prava naveo je srpske vlasti da si uzmu za pravo sastavljanje popisa od preko 300 branitelja (do danas), kako bi ih uhitili pa makar i odvukli u Srbiju otmicom.

Hrvatska je tek prije nekoliko tjedana (nakon što su Milanović i Pusićka porazom na izborima) morali predati svoje pozicije demokratski izabranim političarima,b djelotvorno prosvjedovali zbog te srpske mjere.

Odmah nakon što je Hrvatska obznanila da neće odobriti pristupne pregovore između EU i Srbije dok god se službeni Beograd ne odrekne svoje izmišljene jurisdikcije, zadiranja u suverenitet Republike Hrvatske, krenule su i optužbe o ustašizaciji Hrvatske, što je srbijanska diplomatska floskula stara sedam desetljeća. U istom tom kontekstu, u dio medija iz Europske Komisije "procurili" su stanoviti dokumenti prema kojima Hrvatska tobože nema pravo osporavati pregovore EU-a sa Srbijom, odnosno suvereno štititi vlastite interese.

Na sreću, po prvi puta od 1999. hrvatska vanjska politika se je pokazala suverena i dostojna te usklađena sa svojim članstvom u EU i u NATO-u, izjavljujući da EK nema ovlasti za osporavanje hrvatske blokade spomenutih pregovora, jer to pravo joj priznaju osnovne važeće EU povelje.

Ipak, kako se četnici i komunisti u Zagrebu i oni s druge strane Drine smatraju povrh Hrvatske, nastala je sadašnja delikantna hajka. Izmišljena ''ustašizacija'' Hrvatske je moto kojim se zamagljuje cijeli potres, a on bi trebao opravdati pojavu terorizma i   ''povjesnu'' crvenu zoru jednog novog sukoba s istočnim susjedima i s naoružanim četnicima u samoj Hrvatskoj na čije je postojanje i jačanje već upozoravala SOA.

>>Josipović i Milošević za Blic: "Na djelu je refašizacija hrvatskog društva"

U tom kontekstu treba pomno čitati i teledirigirane izjave Ive Josipovića i Saše Miloševića kojima je beogradski ''Blic'' otvorio svoje stranice upravo s tom istom namjerom.

Srbijanska BIA očito perfidno vodi ostatke tih predratnih struktura, što je tijekom nedavnom gostovanja na HRT-u izravno potvrdio i nekadašnji agent KOS-a Miroslav Lazanski.

Vidjet ćemo koliko će još kobnih pogrešaka u budućnosti napraviti i sam Orešković, ali još uvijek imamo nadu da ćemo ga konačno vidjeti kako prepoznaje da se nalazi usred "minskog polju" te da će ispraviti neke do sad vučene krive poteze.

Naravno, zbog gospodarske i socijalne krize, pogreške se čine još i kobnije nego što to one jesu. Za ''desnicu'', sada će za sva zla biti kriv HDZ i predsjednica Republike, što mnogi vide kao projektirani cilj slabljenja pozicije aktualne predsjednice i HDZ-a kao najjače političke stranke u vladajućoj koaliciji.

Već se pojavljuju neki simptomi histerije, koja opet nije samo hrvatska pojava - treba pogledati reakcije drugih europskih naroda pred vlastitim krizama. U nekim zemljama parlamentarne rasprave završavaju incidentima i tučnjavama u parlamentima, padaju do sada nedodirljivi premijeri i ministri, optužbe se gomilaju, predsjednici i premijeri kadkada ne znaju više gdje je sjever a gdje jug. A to narušava cijelu EU. Migrantska kriza je danas najdramatičniji sigurnosni primjer europske drame.

Zadaci hrvatske elite

Hrvatski su poslovi pred nama: upozoravati dobronamjerne dužnosnike na njihove pogreške, a izluđenu mašineriju Pupovca i Stazića, Goldsteina i Mesića, Jakovine i Pusićke, Josipovića i Lončara, te pedesetak njihovih profesionalnih aktivista regrutiranih za ovu fazu medijskog ratovanja, suočiti s činjenicama da će hrvatske granice, hrvatsko more i svi strateški interesi biti zaštićeni, da diplomacija više neće biti u službi beogradske ili neosovjetske obavještajne službe, te da će neutralizaciji hrvatskih umova kroz medije, uskoro doći kraj.

Naravno, to su odgovorne zadaće, ali pošto je Hrvatska mala zemlja, baš zato ih se lakše može i ostvariti, ukoliko vlasti budu spremne intelektualno, ukoliko budu nepodmitljive i ukoliko se ne budu bojale otvorenih provokacija koordiniranih od strane našeg istočnog susjeda.

 

Domagoj Ante Petrić