Po manjim anegdotama u danu konstituiranja novog saziva Hrvatskoga Sabora, prepoznati se mogu pripreme opstrukcije i destrukcije koje čekaju državne institucije, pa i samu državu, u narednim vremenima.

Mafija komunista i narkomafijaša, stranih ucjenjivača i organizatora nove 'izbjegličke krize'', uselila se je u najviše institucije i u medije, do te granice protuhrvatstva da kad je u svom inauguralnom govoru akademik  Željko Reiner najavio mogućnost da se prijestolnici hrvatskog zakonodavstva vrati u službeni naziv pridjev ''državni'', odjeknula je kampanja uvreda i prijekora neviđenih razmjera.

Pa što to znači....idemo li u obnovljenu Nezavisnu Državu Hrvatsku s takvim nazivom? A istina jest da su pridjev ''državni'' ukinuli su tek  Mesićevi i Račanovi neokomunisti, samo da bi priredili put u treću Jugoslaviju, o kojoj su tada još bulaznili. Za njih, sve što Republiku Hrvatsku povezuje sa čvrstim pojmom države, bila je prepreka pri kulturološkoj reprogramaciji javnosti koja se nije smjela sprijateljiti s idejom da Hrvati zaista imaju svoju državu. 

U tom bolesnom ozračju dogodilo se je da se je 28.12.2015. Reiner morao praktički ispričavati jednoj polupismenoj novinarki tijekom večernjeg dnevnika HRT-a, dok je ona uporno se vraćala na razdoblje NDH a on joj morao isto tako uporno ponavljati da je naš Parlament nosio ime Hrvatski Državni Sabor u vrijeme najvećeg prosperiteta i svjetskog ugleda, devedesetih - hrvatskih, demokratskih i legalističkih- godina.

Zastupnici se još nisu bili ni razišli nakon uspostave novog saziva Hrvatskog Sabora, u ponedjeljak 28. prosinca, a jugoslavenska regionalna televizija N1 već je prenosila patetične izjave Jace Vlaisavljević ironizirajuči važnost tog događaja te samog Parlamenta.

Istovremeno, bivši predsjednik Vlade Zoran Milanović,  predsjednik Socijaldemokratske partije i sada izbezumljeni lider oporbe nakon poraza komunista i neokomunista, pretrpio je jedan novi napadaj ''partizanske bolesti''. Bolest mu se pojavila u teškom obliku, u onakvom kakovom su njegovi politički pretci i obiteljski bliski ljudi, trpjeli od 1944. do 1948. nakon bezbrojnih  pokolja Hrvata nekomunističke orijentacije. S nalogom svojoj izgubljenoj četi da ne glasuje u Hrvatskom Saboru za novog predsjednika Željka Reinera, najavio je i novi napad na hrvatsku državu, narod, ustanove i vodstvo. Tek nekoliko sati kasnije, nakon što je Reiner velikom većinom bio izabran, izjavio je da je Hrvatski sabor sada pao u ruke 'kriminalne, špijunske  i proustaške'', samo zato jer se poštuje ustav i zakon i većina dobiva mogućnost stvaranja demokratske vlade.

Partizanska bolest, kažu neki psihijatri, kao skoro masovna i javno proživljavana patologija partizana koji su se vraćali u gradsko okruženje, nije znanstveno  poistovjćena s PTSP bolesti koju mnogi veterani iz Vijetnama, Iraka, itd. To je bila tipična bolest balkanskih ubojica i mučitelja, koji su individualno a ne u akcijama pod vodstvom školovanih časnika i vojnih stožera, čak  po osobnoj volji ubijali i zlostavljali uglavnom izolirane pojedince neprijatelje i tako opteretili savjest, sjećanje i životne izglede gotovo neizlječivim krivnjama i prizorima. Ta bolest se stručno zove također i ''kozarska psihopatija'' jer su je prvi unijeli u urbane sredine upravo Titovi partizani.

Za razliku od bolesnika od PTSP-a, oboljeli od ''partizanske bolesti'' imali su od 1944. do 1948. uobičajeno dnevnih od tri do šest kriza, tijekom njih bili su opasni za okruženje, napadaji bi trajali do 10 minuta s pjenjenjem iz usta, neprepoznavanjem niti najbližih, bacanjem na pod i psovkama protiv  katoličkih i pravoslavnih svetinja. Na neki način, umobolnice su učinile svoje pa je bolest praktički isčeznula nakon desetak godina.

Intrige Jace Vlaisavljević

Mogućnost da Zoran Milanović sada pati od nekog političko-retoričkog oblika partizanske bolesti, zabrinuo je promatrače, tim više što su krize koje on proživljava na javnim mjestima sve kompleksnije.

Ali već prvoga dana ustoličenja novoga saziva Sabora, pojavio se je novi  mali pokazatelj koji govori o vremenima koji nadolaze. On se tiče pokušaja

Jace Vlaisavljević, da utječe preko svog izmišljenog bratića, ali u stvari i partnera u glumi, na rad buduće vlade. Njene ušteđevine iz vremena stranačkoga fonda 'čije postojanje joj nije bilo poznato'', omogućavaju joj veoma učestalu  prisutnost u nekim emisijama.. .

Nakon što je s mjesta premijerke sistematski potkopavala Hrvatsku Demokratsku Zajednicu, kojoj je bila na čelu, i skrivila tri teška izborna poraza, njeno konačno isključenje iz stranke nagnalo ju je da javno čini ono što je kao glumica radila prije. Nastavak te prakse vidimo u njezinoj otvorenoj potpori Milanovićevom vučjem čoporu u medijima i otvorenim pokušajima razbijanja Domoljubne koalicije i buduće hrvatske vlade.

 

Domagoj Ante Petrić