Damir Pešorda: Veselje se širi na sve strane

Večernji oduševljeno javlja ''Hrvatski istospolni par okončao pravnu bitku: Udomili su dvoje djece!'' Eto, sretno je završila i ta saga, pod Plenkovićevom palicom, čini se, sve slične priče u ovoj zemlji sretno završavaju. Pupovac polako zaposjeda ispregovarana mjesta u vlasti i državnim tvrtkama, kako je krenulo – falit će mu ljudi, projekti lijevih aktivista glatko prolaze kod Nine Obuljen Koržinek, a konačno su i Ivo Šegota i Mladen Kožić dobili dvoje djece.

Na koju imaju pravo kako kaže Ustavni sud. Njihova borba s ''hrvatskom birokracijom'', čitam u Večernjem, trajala je tri godine. Namučili se ljudi, zato su za nagradu dobili dvoje djece a ne samo jedno kako su prvotno tražili. Gej dolazi od engleske riječi 'gay' značenje koje je 'sretan', 'veseo'. Kako stvari stoje, veselje se širi na sve strane.

   U Crnoj Gori pjevaju Thompsona i Škoru, Čavoglave i Sude mi. Pristaše crnogorske neovisnosti o Srbiji i Srbima hrvatskim domoljubnim pjesmama suprotstavljaju se provali srpskog nacionalizma i četništva koji se valjaju ulicama crnogorskih gradova nakon što je na netom proteklim izborima tijesno pobijedila prosrpska oporba. Stanoviti Juraj Filipović u Večernjem listu piše: ''Crnogorski desničari održali skup pred srpskom crkvom…'' Nakon komentara ogorčenih čitatelja Večernji   je promijenio naslov u ''Pristaše Mile Đukanovića održali skup pred srpskom crkvom…'' Zanimljivo rezonira taj Filipović: kad Crnogorci sred Cetinja mašu crnogorskim zastavama i pjevaju hrvatske pjesme – to je desničarenje i nacionalizam; kada pak istom tom Crnom Gorom defiliraju četnici sa srpskim zastavama – to je valjda nešto napredno, poziv na toleranciju i suživot. Mora da je neko čudno veselje obuzelo i njega. Kao da ga je duhovno udomio crnogorski do jučer oporbeni lider, četnički vojvoda Andrija Mandić.

   U Zagrebu održan Festival slobode. Društvo dosta šaroliko, poruke uglavnom svode na poziv na otpor ''novom normalnom'' i stožerokraciji. Zanimljivo je da su skup za više slobode podržali neki, uvjetno rečeno, desni političari, a bojkotirali ga ljevičari. Tako Katarina Peović na Twitteru kaže: “Festival slobode organizacijski obilato potpomažu Željka Markić i klerikalna desnica. Njihova vizija slobode potiče iz srednjeg vijeka i temelji se na slobodnom ulaženju seksualnim manjinama u spavaće sobe i ograničavanju slobode ženama da raspolažu s vlastitim tijelom”. Dakle, opet se sve svodi na veseljake, nema sloboda vrijednih da se za njih bori izvan ''veseljačkih'' sloboda. Nisam bio na skupu, ne slažem se vjerojatno ni s mnogo onoga što se tamo govorilo, no svejedno podržavam pravo na okupljanje i otpor. Previše toga država poduzima za naše dobro u posljednje vrijeme, a to mi je uvijek sumnjivo.

Rasplamsavaju se raspre oko karikature na naslovnici prošlotjednog Hrvatskog tjednika. U obranu Tome Medveda diglo se i lijevo i desno, i Javor Novak i Jurica Pavičić. Novak kaže da je napad karikaturom primitivan i da se takvim metodama služe samo Feral i Novosti te da takvo što ne priliči novinama koje se kite atributom ''hrvatski''. Dakle, kritika da, ali uljuđena, uobličena u tekst satkan od biranih riječi, nipošto karikatura, to je primitivno i nije u duhu hrvatske uljudbene tradicije. Cijenim Novaka, ali ne toliko da bih mu mirne duše dopustio izbacivanje pravaša stekliša iz hrvatske tradicije. Uostalom, Starčević i njegovi sljedbenici upravo su glasilom Zvekan 1867. kroz satiru i ismijavanje politike i ideologije Narodne stranke krenuli propagirati vlastite političke stavove. Jurica Pavičić – krajnjim se naporom oduprijeh porivu da ga nazovem notornim – likuje i ''kritikuje'' s lijeva: on je znao da je Hrvatski tjednik kloaka samo takva, ali, eto, Lucić, Medved i ini generali su se pravili da to ne znaju dok iz te kloake nije štrcnulo po njima. Zauzevši tako nadmoćan stav, on s visina docira uznemirenim generalima kako je karikatura, makar neinventivna i neduhovita, dopušteno sredstvo kritike u javnom prostoru ili tako nekako. Bravo, Pavičiću, samo trebao bi znati da karikatura onoliko uspješna koliko pozornosti i reakcija javnosti izazove. Po tome mjerilu, karikatura s prošlotjedne naslovnice Hrvatskog tjednika iznimno je uspješna.

   Sveopće veselje, na žalost, nije zahvatilo režisera Dalibora Matanića iako sam uvijek bio uvjeren da je on u dubini duše veseljak. Smrtno ozbiljan on se obrušio na jednu influencericu što god to bilo) zato što je prozvala vodstvo jednog restorana u Poreču da nije profesionalno. Ona im je nudila promociju u zamjenu za besplatnu večeru, a oni su je prilično posprdno odbili. Cijela ta stvar, osobito nama malo starijima jest pomalo smiješna, tričava, međutim kada sredovječni Matanić stane s visoka popovati mladoj curi, koja se pokušava nametnuti u nečemu što je trenutno u trendu, te je prozivati u ime ''radničke klase koja je sve svoje morala zaraditi radom'' i nazivati je “influenserskom spodobom” – onda se u nama refleksno budi otpor prema takvom napadu. Čekaj malo, Mataniću, ti koji cijeli život ništa drugo i ne radiš nego sisaš državnu sisu za svoje jalove filmove, uistinu nemaš prava nikomu prigovarati muktežderstvo ili, kako bi ti rekao, džabalebarenje. Uostalom, influencerica žica od restorana, a njima je od volje dati joj besplatnu večeru ili ne, a ti žicaš od države, a mi te porezni obveznici nismo u mogućnosti odbiti. Razlika je to Mataniću, golema.

   No, sve su to koještarije! Neka su nama Ivo i Mladen pobijedili. Ivo i Mladen, kako to gordo zvuči, kao Mirko i Slavko, kao Boro i Ramiz… Znate tu priču kako su Srbin i Albanac zagrljeni otišli u smrt. Moćna i tužna priča. Ivo i Mladen, srećom, zagrljeni kroče u novi život. Moćna i sretna priča. Svi mi volimo sretne priče, ali valjda će netko tu i tamo provjeriti kako su udomljena djeca… Inače, društveni ugovor je, kako stvari stoje, sve bliže razvrgnuću, a onda… bit će svega.    

Damir Pešorda