Turist po naravi nisam. Ne gorim od želje da šalabajzam dalekim, nepoznatim gradovima s mobitelom na selfie sticku, a ni da se izležavam u kakvoj Jadranskoj uvali okružen sličnim ležačima i ležačicama. Ipak, toliko neprilagođen nisam da ne bih barem naslućivao kako u tim aktivnostima ima stanovite čari.

Štoviše, iz obzira prema drugima, navlastito svojim najbližima, provedem svake godine određeno vrijeme u aktivnostima koje bi se mogle odrediti kao nešto između turizma i posjeta zavičaju, na relaciji između Paga i Gruda. Bio sam na Autobusnom kolodvoru, kupio kartu za Pag, prolazim već pomalo opustjelim Zagrebom, za oko mi zapne impozantan plakat. Teatar Ulysses.

Čitam: Veliki i Mali Brijun. Od 12. 07. do 31. 08. I spopadne me neki bezrazložni smijeh. Od do, lijepo bome! Kao svojedobno Tito, obitelj, prijatelji, vesela družina, vojni prijevoz i pristup samo izabranima. Smijem se ja tako i priprijetim prstom Radi, lukavom, sjedobradom liku s plakata: Bome si nadmašio Matana i sve one likove ruskih mafijaša koje si igrao u američkim filmovima! Svaka čast! Gleda me Rade s visokog plakata nalik Robinzonu, svjetioničaru, starom Ciganinu iz Pejakovićevih Čergi, glumcu, sebi… Rade, Lenka, Lucija, Danilo i tako dalje, špica sezone, cijelo otočje, samo njihovo… Gdje to ima!? Ima, u zemljici Hrvatskoj. Tik do brdovitog Balkana.

   I da me se ne bi krivo shvatilo, ne zavidim ja Radi nimalo, turist, kako rekoh, po naravi nisam. I ne zamjerim mu ništa, čovjek – kao i svaki umjetnik - radi ono što može, od materijala koji mu je pri ruci. Štoviše, ni ove kvrgave rečenice ne mogu prikriti stanovito divljenje Radinoj umjetnosti. Ne mislim pri tomu, naravno, na predstave koje će se u sklopu tog njegova teatra igrati na Brijunima. Uostalom, nisam ih gledao niti ću ih ubuduće gledati, to je ionako za Radinu družinu. Rade je umjetnik života, njegove grandiozne vizije pretvaraju cijelu jednu zemlju u veliku pozornicu, točnije jedno njezino otočje doslovno u pozornicu, a ostatak zemlje u gledalište s tihom, trpeljivom publikom. Kojoj se ne sviđa ono što gleda, a opet nema hrabrosti da počne sa zvižducima i bacanjem sitnih predmeta na pozornicu.

Doduše, može se cijela ta stvar i drukčije gledati. Krasno je živjeti u zemlji koja toliko cijeni umjetnost da najelitniju turističku destinaciju izuzima iz turističke ponude i daje ju na raspolaganje čuvenom glumcu i njegovu teatru. Čudno je, međutim, da Ministarstvo kulture u toj istoj zemlji već godinama propušta preuzeti brigu o Matoševoj rodnoj kući i privesti je onoj i onakvoj svrsi kakvu jedan od tri-četiri najvažnija hrvatska književnika zaslužuje. Čudno je kako nema novca za časopise s velikom tradicijom i ugledom u hrvatskoj kulturi, čudno je kako nema novca za knjige važnih hrvatskih pisaca… Ali za Radu i njegov teatar ima.

I nije kriv Rade Šerbedžija, nego je kriva politika. Kao što nedavno u jednom intervjuu i sam Šerbedžija reče: ''Kultura je često nemoguća bez politike i političara, upravo zato što oni mogu osigurati financijska sredstva za rad''. Politika je Šerbedžiji osigurala ne samo ''financijska sredstva za rad'' nego i pozamašan prostor, cijelo jedno otočje. Ali na što će sličiti hrvatska kultura ostanu li jednoga dana samo Šerbedžija, Frljić, Pavičić, Tomić, Dežulović i slični na sceni? I hoće li uopće biti hrvatska?

U vremenima dok nije bilo hrvatske države, državotvornu nacionalnu svijest očuvala je hrvatska kultura. Sada kada postoji hrvatska država, kultura, čini se, djeluje obrnuto.

 

Damir Pešorda