Svibanj je, između ostaloga, i mjesec zastava. Oštroumna Imoćanka, Barbara Jonjić, stvar pojednostavljuje do kraja i kaže: ''U tome misecu mi iđemo u Bleiburg/ Oni u Kumrovec.'' Pojednostavljenje je to u funkciji oštrine uvida, a zastavama se maše i na jednomu i na drugomu mjestu. Ta žalosna rascijepljenost hrvatskoga društva iz svibnja u svibanj ne jenjava, nego biva sve većom, izrazitijom.

Zanimljiv eksperiment sa zastavom napravila stranka NHR. Nepoznat netko ih je prijavio da u prostorijama drže povijesnu hrvatsku zastavu, koje jugoslavenski medijski jurišnici već odavno krste ustaškom zastavom, te ih je posjetila policija. Enhaerovci nisu ustuknuli, nego su zastavu isturili na još istaknutije mjesto i tako prisilili policiju da se očituje o tomu smije li se u Hrvatskoj javno isticati jedna od povijesnih hrvatskih zastava. Ravnatelj policije Nikola Milina na kraju je priznao da to nije zabranjeno. Pobjeda NHR-a, odnosno zdrave pameti. Za sada, tko zna što će još Pupovac zahtijevati od Plenkovića.

Oni koji idu u Kumrovec početkom svibnja imaju cijeli niz važnih datuma, moglo bi se reći komunističkih svetaca i blagdana. Prvi svibanj nije ni pri vrhu te liste, važniji je dan Titove smrti, dan ''oslobođenja'' Zagreba, nekadašnji Dan mladosti… Raspisale se hrvatske novine u rukama domaćih i stranih kapitalista o ''voljenom sinu naših naroda i narodnost'', pokojnom Brozu. U Novom listu raznježeni panegirik, u Expressu zanimljiv članak o Titovim posljednjim danima. Prisjeća se Predrag Lalević, Titiv liječnik, kako se Broz dugo opirao prijedlogu liječnika da mu amputiraju nogu koju je već bila zahvatila gangrena. Navodno je govorio: ''Ja želim dolje u jednom komadu.'' Znao je stari zločinac gdje ide. Dolje, a ne gore! Zato je, zapravo, tužno gledati ostarjelu kumrovčad kako željno upiru pogled gore tražeći ga među zvijezdama.

   Istini za volju, kumrovčad se obnavlja, novači mlade snage. Dokaz tomu je i obnova Trnjanskih kresova. Na nasipu pored Mosta slobode ponovo se pale kresovi u spomen na ''oslobođenje Zagreba od nacističkih i agresorskih agresora''. Nijedan okupator nije pobio toliko Zagrepčana koliko oslobodioci toga svibnja četrdeset pete. Kumrovčad svejedno slavi jer njima su hrvatske žrtve ionako ''legitiman vojni cilj''. Kao što to ratoborno elaborira Ivo Josipović na primjeru pobijenih širokobrijeških franjevaca, a njegov matični fakultet i cijela hrvatska struka ni mukajet. Umjesto njih zdrav razum i pravnu logiku brani tek usamljeni filozof Neven Sesardić. I poneki desni kolumnist. Tužno je i smiješno u isto vrijeme što je taj čovjek bio legalno izabrani hrvatski predsjednik, kojemu je i drugi mandat tek za dlaku izmakao.

   Partizanske guje ne miruju. Mic po mic osvojile su javni prostor i već sikću na sve što podsjeća na nelagodnu činjenicu da je ovo još uvijek Hrvatska, a ne jedna od republika u neprežaljenoj im Jugoslaviji. Zato ono čudnovato i dosljedno nazivanje Hrvatske ''Republikom Hrvatskom''. Nisam čuo da Talijani, Mađari ili Slovenci ističu to ''republika'' iako su sve te zemlje nedvojbeno republike. Ne treba ni reći da su ti ''republičari'' isti oni koji oni koji drže da je žrtve na Bleiburgu ili u Širokom Brijegu stigla zaslužena kazna. Sve mi se nešto čini da bi oni koji hodočaste u Kumrovec i danas bez imalo krzmanja primjereno kaznili one koji idu na Bleiburg. Samo kada im to okolnosti dopuštale.

   A nominalno desnu vlast sve to nimalo ne tangira. Štoviše, mlađahna zvijezda vladajuće partije, nosilac HDZ-ove liste na izborima za Europski parlament, vedro izjavljuje kako je od poočima Šeksa naučio da se ''za ideale isplati boriti''… Mjesto u Europskom parlamentu nosi nešto manje od deset tisuća eura ukupnih primanja. Isplati se. Samo da nije tih zastava, one uvijek podsjećaju da ima nešto vrjednije od novca. A kad uistinu zagusti, tada se svi stisnu pod svoju zastavu. Hrvatski je problem što se još uvijek ne zna koja je to zastava. Jugoslavenska pod kojom se Hrvatsku u zadnjem ratu napadalo ili hrvatska pod kojom ju se branilo. Bez obzira je li prvo polje na grbu bijelo ili crveno.

 

Damir Pešorda