U Hrvatskoj je ovih dana sve u znaku izbora za Europski parlament i mnogobrojne kineske delegacije s kineskim premijerom na čelu. U borbi za desetak tisuća europskih eurića već se vodi srčana bitka između trideset i tri liste s ukupno četiristotinjak kandidata. Svi bi se oni borili za Hrvatsku u Bruxellesu, radije nego ovdje u Hrvatskoj. Kineza što se tiče, navodno će ulagati u Hrvatsku. Gradit će stadion, željeznicu, luku… Lijepo, samo meni laiku, ovako na prvu, to ne izgleda kao ulaganje u Hrvatsku, nego kao kineski izvoz u Hrvatsku. Jedino ako će to Kinezi besplatno sve graditi.

Osim tim važnim političkim događajima, svjedočimo ovih dana i jednom neobičnom fenomenu: svako malo nekoga ugrize pas. Staro je pravilo da nije vijest kada čovjeka ugrize pas, nego kad čovjek ugrize psa, međutim kada se ugrizi opasnih pasa zaredaju, a cijele ulice žive u strahu od takvih pasa – onda to postaje i te kako važna vijest. Liječnici su jedva uspjeli spasiti život bebi koju u podravskom selu ugrizao pas pasmine dogo argentino, pas iste pasmine napao je i dječaka u Ferdinadovcu, a na Ksaveru je pas neodgovorne vlasnice ugrizao četiri prolaznika. U Zagrebu je, čitao sam negdje, registrirano više od 53 tisuće pasa, iza kojih ostaje oko 2, 5 tone nepokupljenog izmeta svaki dan. Nije da grad pliva u psećim govnima, ali da je lako ugaziti – jest. Ne tako davno vodila se rasprava je li pas član obitelji ili nije, no pitanje nije definitivno riješeno. Bilo kako bilo valjalo bi razmisliti o tomu da plate neki porez one obitelji čiji članovi, s oproštenjem, seru po ulici.

   Znam, na ovakav prijedlog graknut će zaklete pristaše psećih prava da neki ''seru'' u Saboru, pa zato ne samo da ne plaćaju porez, nego beru po tri prosječne hrvatske plaće. Ah, što se tu može, demokracija košta, kao što je svojedobno rekao Zoran Milanović. Osobito hrvatska demokracija. Dočim si na čelu nekoga resora u dvorište ti uplovi raskošna mečka, u prvi mah ne znaš ni čija je ni otkuda je došla. Čudo jedno! Samo šeprtlje, zavidljivci i neprijatelji narodne demokracije nešto rogobore. Dabogda ih cane corso i dogo argentino u paru sokakom naganjali. Kao što je Cane Corso Ksaverski terorizirao stanovnike jedne inače mirne zagrebačke ulice cijelu godinu dana! I nitko da se pobuni, da se suprotstavi! Trpeljiv je ovo narod, na to su i te kako računali svi naši okupatori posljednjih devetstotinjak godina.

   Inspiriran kratkodlakim mišićavim psima koji siju strah hrvatskim selima i gradovima Ante je Tomić objavio članak pod naslovom ''Crne kratkodlake ustaše napolju zapjenjeno laju, ali njih dvojica ništa ne namjeravaju poduzeti''. Govnom ovjenčanom spisatelju iz Splita priviđaju se crne kratkodlake ustaše od hrvatskih veterana iz Domovinskog rata, dok dugodlake originalne četnike percipira kao dobroćudna folklorna bića na raspojasanom srpskom vašaru. Da mi ne bi tkogod predbacio da izmišljam, navodim što je taj, kako ga nazva Benjamin Tolić, ekskrementalni pomazanik, vršljajući 2007. Saborom u Guči,za Jutarnji list napisao: ''Deseci su štandova na kojima se možete opremiti da izgledate baš kao Orson Welles u 'Bitki na Neretvi'. Na stotine njih šeta s kokardama na sivim šajkačama ili čak pod crnim vunenim šubarama, potpuno neshvatljivim na plus 30 Celzija. Neka budalasta djeca prolaze pokraj nas kočopereći se u majicama s fotografijom Ratka Mladića.''Mislim da je ovoj lirskoj raznježenosti četništvom i Ratkom Mladićem svaki komentar suvišan.

   I tako dok u i na istoku i na zapadu pušu neki novi vjetrovi, sudaraju se svjetovi, odlučuje se budućnost onoga što se nekoć samodopadno zvalo zapadnom civilizacijom, Hrvatska nikako da se odmakne od imaginarnih ustaša i vrlo stvarnih četnika i njihovih simpatizera. Uskoro će nas, kažu oni koji prate te stvari, po BDP-u preteći i Bugari pa ćemo biti najgori u Europskoj uniji. Dok se hrvatske vlasti skrušeno ispričavaju zbog nekih davnih, izmišljenih i stvarnih zločina, u susjedstvu su četnici odavno ne samo rehabilitirani nego i na vlasti, a prešutno ih se rehabilitira i u Hrvatskoj. Pri tomu, da budemo jasni, nisu toliko opasni crni dugodlaki četnici, problem su crveni kratkodlaki kriptočetnici. Ohrabreni hrvatskom malodušnošću oni laju sve bješnje i zapjenjenije.

   Karavane prolaze, a psi, bogme, već i grizu.

 

Damir Pešorda