Epoha modernizma započela je optimističnim nagovještajem trijumfa razuma i ovozemaljskog spasenja čovjeka. U tom optimizmu prosvjetiteljstva krila se i klica njegove propasti i poraza. Zmija uvijek šapuće isto: ''Postat ćete kao bogovi…''

Ono što je upalilo u Rajskom vrtu još lakše upali u turobnoj potrazi za rajem. Faze toga posvemašnjega kraha potrage za rajem obilježene su trima smrtima: smrću Boga, smrću utopije i smrću muškarca. To znači da je i ono što smo mi ljudi dvadesetog stoljeća podrazumijevali pod 'zapadnom civilizacijom' također mrtvo. Ne vidim kako bi civilizacija mogla preživjeti te tri smrti.

Nietzscheova rečenica Gott ist tot (Bog je mrtav!) iz njegove Vesele znanosti sigurno je jedna od najcitiranijih rečenica od kraja devetnaestog stoljeća do danas. Ta činjenica pokazuje da je svojom mišlju Nietzsche samo izrekao nešto što je dugo visjelo u zraku, nešto što je pogađalo duh vremena. Radilo se o jednom dugom procesu i dugo pripremanoj ''presudi'', jer slavna Nietzscheova rečenice jest u neku ruku i presuda. Početak dekonstrukcije transcendencije seže još u renesansu. Ne uče profesori književnosti i profesori povijesti djeca u školi tek tako da u renesansi ''nije više u središtu Bog, nego čovjek''. Koliko god to bila svojevrsna vulgarizacija povijesti filozofskih i svjetonazorskih mijena u Europi, u bitnomu nije neistinita.

   Ako je devetnaesto stoljeće mrtvim proglasilo Boga, dvadeseto stoljeće je u praksi dokrajčilo ljudsku tlapnju o mogućnosti spasa bez Boga, to jest ostvarenju raja na zemlji. Filozofi su još davno primijetili da je marksistička misao u biti također eshatološka, samo što raj s nebesa spušta na zemlju. Međutim, svi socijalistički režimi zasnovani na marksizmu u praksi su se pokazali tragično neuspješnim, samo su uvećavali ljudsku patnju ne donoseći svijetu gotovo ništa dobro. Krahom socijalizma u SSSR-u i njegovim satelitima umrla je na neki način i utopija. Barem privremeno, barem za aktualnu civilizaciju i povijesno nasljeđe na kojemu je utemeljena. Naravno, neke neuspješne zemlje trećega svijeta kao npr. Venecuela i dalje pokušavaju tim putom nekamo stići. Zato i jesu neuspješne. Kine što se tiče, ona više nalik klasičnom kineskom carstvu nego uređenju utemeljenom na učenju Marxa i Engelsa.

   Civilizacija lišena transcendencije, a potom i utopije tone u samodestrukciju i rasap. Najizrazitiji znak tog rasapa jest treća smrt o kojoj će ovdje biti riječi – smrt muškarca. I ta je 'smrt' dugo i pomno pripremana, no službeno je proglašena tek nedavno. Američko društvo psihologa (APA) ''tradicionalnu muškost'' je proglasilo poremećajem. Princip na kojemu je izgrađena zapadna civilizacija proglašen je poremećajem. Vjerojatno će uskoro poremećajem biti proglašena i ''tradicionalna ženskost'', i krug će biti zatvoren. Ako smo se nekada i mogli smijati (ne)namjernoj sprdnji sa zdravim razumom, stvari već odavno nisu smiješne. A perspektive su turobne kamo god se okreneš. Smrt muškarca - a u društvenom smislu mrtvo je ili se barem svim sredstvima ubija sve što je proglašeno društveno neprihvatljivim, poremećajem – istodobno je smrt oca, vojskovođe, kralja, svećenika, vojnika, mudraca, viteza, proroka, apostola, graditelja, filozofa, hajduka, junaka, kukavice, lopova, zavodnika, papučara… Ukratko, svijeta na koji smo navikli.

   Ne znam može li se taj proces zaustaviti i nekako preokrenuti, no znam da ćemo svi mi sadašnji ostati nezapamćeni i uzaludni ako to ne uspijemo. Možda to na koncu i nije tako loše, možda sam ja zarobljen svojom perspektivom dvadesetog stoljeća, možda sam nostalgičan, možda sam već odavno prestar da se mijenjam i usvajam novotarije… Možda u vrlom novom svijetu uopće neće biti potrebni muškarci i žene, možda će svi ljudi – ako ih bude – biti bespolci! Uostalom, kažu da su i anđeli bez spola premda u Bibliji imaju muška imena.

 

Damir Pešorda