Kad ovaj članak izađe, vjerojatno će biti poznato čekaju li nas novi izbori ili ne. No, čini mi se važnijim od toga pozabaviti se enigmom Mosta u hrvatskoj politici. Premrežena korupcijom i zakulisnim vezama hrvatska politika godinama je samo povećavala odbojnost prosječnog hrvatskog građanina prema politici i političarima.

Zarobljeni golim strahom da će na vlast doći ''partizani'' jedni su glasovali za HDZ-e, dok su drugi zbog straha od ''ustaša'' glasali za SDP-e. S tim da treba priznati da je SDP obećanja svojim biračima izvršavao u većoj mjeri od onih koje je HDZ dao svojim biračima. Na žalost, SDP-ova obećanja nisu bila sračunata na to da donesu nešto dobro Hrvatskoj.

  Onda se pojavio Most. Naoko niotkuda. Zabljesnuo poput meteora. I, začudo, nije se ugasio. Ipak, od početka je malo bila neobična medijska potpora koja je pratila Most. Primjerice, nekoliko posljednjih emisija pred pretprošle izbore Aleksandar Stanković rezervirao je za Petrova i viđenije mostovce, kada je pukla afera Grizzly mediji uopće nisu pokazali neki osobiti interes itd.  Sve je to za one sumnjičavije bio znak da iza Mosta netko stoji, da su nečiji projekt. Za one manje sumnjičave Most je bio dugo čekani ''moralni korektiv'' u hrvatskoj politici.

  Međutim, mediji su Most ideološki pozicionirali desno iako su sami mostovci radije zaobilazili odgovore na ideološka pitanja. Neki od čelnika Mosta imali su u prošlosti veze s Hrastom i određenim katoličkim udrugama te je to bio dovoljan razlog javnosti da ih percipira kao desne. Činjenica je, međutim, da ima i mostovaca koji su lijeve provenijencije, npr. Strenja Linić, Podolnjak i dr. Činjenica je također da su mostovci srušili Tomislava Karamarka i tako zaustavili naznake kakve-takve lustracije koju su on i njegovi ministri najavljivali. Isto tako, činjenica je da nijedna od brojnih Mostovih inicijativa nije bila na tragu ispravljanja štete koju je Hrvatskoj učinio SDP. Štoviše, štitili su čak i njihove kadrove.

  Sumanuta ideja Bože Petrova o tripartitnoj vlasti kao de se uvijek iznova reinkarnirala u politici Mosta unatoč dvostrukom formalnom koaliranju s HDZ-om. Prva vlada je pala kada su se mostovci pridružili SDP-u u rušenju Tomislava Karamarka. Druga kada su to isto učinili u slučaju ministra Zdravka Marića. Tako da se može reći kako Most ide malo s HDZ-om, malo s SDP-om ostvarujući tako svoju uvrnutu viziju tripartitne vlasti. To Hrvatskoj javnosti pokušaju prezentirati kao dosljednost, nepotkupljivost i poštenje. To im je dosta dobro išlo, vidjet ćemo što će biti dalje.

  Kada je Andrej Plenković smijenio trojicu Mostovih ministara, presjekao je Mostovu igru. Više nisu mogli biti istodobno pozicija i opozicija, postali su opozicija. Bio je to potez kojim se Plenković pokazao kao odlučan političar, to jest kao netko tko se ne da ucjenjivati. No, je li dovoljno vješt da osigura novu većinu, to ćemo tek vidjeti. Bilo kako bilo, navodno desni Most je svojim manevrima po drugi put Hrvatsku gurnuo ulijevo. Naime, ako Plenković uspije sastaviti novu većinu, ona će bit plod kompromisa s manjincima, Beljkovim HSS-om, HNS-om, IDS-om… U toj konstelaciji i ovo malo kržljavog hrvatstva koje trenutna vlast pokazuje, nestat će bez traga.

  U slučaju da Plenković ne uspije sklepati većinu i budu novi izbori, postoje dvije mogućnosti: da HDZ pobijedi toliko uvjerljivo da može oformiti vlast ili da izgubi. U prvom slučaju Plenković će biti toliko moćan da će se lako riješiti unutarstranačke desnice i na dulji rok onemogućiti bilo kakvu orbanovštinu u Hrvatskoj. U drugom slučaju vlast će oformiti ljevica, a znamo što to znači. Doduše, postoji i treća mogućnost, a to je da na izborima nitko ne pobijedi, odnosno da se ne uspije formirati saborska većina – što bi značilo da se agonija produžava, a zemlja ubrzano propada.

  Enigma Most ima dva rješenja: ili su nečiji projekt ili su samonikla, autentična pojava. U prvom slučaju štetu rade svjesno, a u drugom slučaju nesvjesno. Ako se proanalizira njihova politika, vidljivo je da ona nema konkretnog sadržaja ni ciljeva. Mostovi ministri dosada nisu napravili ništa pamćenja vrijedno. Sve one puste reforme koje su najavljivali ostale su mrtvo slovo na papiru. Ispostavilo se da oni igraju političku igru radi igre, isprobavaju različite mogućnosti i tehnike samo da bi usavršili tehnologiju opstojanja u političkom prostoru bez preuzimanja odgovornosti. Ako su nečiji projekt, uspješno obavljaju destruktivne zadaće. Ako su autentična pojava, politika im je beznadno jalova.

 

Damir Pešorda