Priznajem, teško je naći koju lijepu riječ za Ivicu Todorića. Koliko se zna, nije se osobito isticao humanitarnim donacijama ili nekom prevelikom brigom za javno dobro. Ipak, krajnje je nepametno veseliti se njegovoj propasti, to jest propasti njegove korporacije. A upravo o tomu su se raspisali mediji u posljednje vrijeme, o izglednom slomu Agrokora.

Sudeći po komentarima na portalima i društvenim mrežama, običan svijet prilično zlurado likuje zbog te propasti. Međutim, običan svijet, kao i obično, griješi.

  Propast Agrokora u konačnici će vjerojatno imati pogubniji utjecaj na sudbinu malih ljudi ovisnih o Agrokoru negoli na samog Ivicu Todorića i njegovu obitelj. Oni će ostati bogati s Agrokorom ili bez njega, dok bi desetci tisuća ljudi moglo ostati bez posla i dodatne tisuće proizvođača bez kanala za plasman svoje robe. Dodatno, propašću Agrokora strani bi se vlasnici vrlo lako mogli dočepati dugogodišnjih koncesija na zemljište, izvore vode i druga prirodna bogatstva. Agrokor je kroz sve ove godine postao vlasnikom dobrog dijela Hrvatske, njegovim prelaskom u strane ruke nepovoljan odnos domaćeg i stranog vlasništva dodatno bi se pogoršao.

   Hrvatski ekonomski analitičari godinama papagajski ponavljaju kako nije važno u čijem su vlasništvu tvrtke, važno je da rade u i plaćaju porez u Hrvatskoj. No, je li baš tako!? Naravno da nije! Tvrtke i banke u inozemnom vlasništvu, istina, zapošljavaju domaće radnike i plaćaju porez u Hrvatskoj, ali dobit na razne načine iznose van u matične zemlje. Što god mislili o Todoriću , on je bio glavni otkupljivač proizvoda naših proizvođača i poljoprivrednika. Strani trgovački lanci naprotiv preferiraju stranu robu nauštrb hrvatske. Osim toga, proizvodnja i distribucija hrane imaju i nemali strateški značaj za svaku državu.

  Stoga, može se mirne duše konstatirati da su hrvatski ekonomski analitičari u službi stranog kapitala i namjerno govore gluposti. Cijela ljudska povijest vrti se oko borbe za vlasništvo nad, kako bi to marksisti rekli, sredstvima za proizvodnju, a tu – u širem smislu riječi – pripadaju i tvornice, i njive, i šume, i vode, i sva druga prirodna bogatstva. Cijela ljudska povijest! A dođe jedan Škegro, Novotny ili Šonje i kaže: Nije važno je li vlasništvo domaće ili strano! Kad nije zašto sve države na razne načine promiču interese svojih korporacija?

   Strani trgovački lanci već dulje vrijeme traže način da istisnu Todorićev Konzum i prošire svoje tržište na jugoistoku Europe. Eventualnom propašću Agrokora u najvećoj mjeri okoristit će se oni. S druge strane Rusi se eventualnim ulaskom u Agrokor Rusi jednim  potezom preuzimaju najveću hrvatsku kompaniju. Pri tomu je ironično da je većinski vlasnik Sberbanke, najvećeg Agrokorova vjerovnika, ruska država, odnosno Središnja banka Ruske Ferderacije. Toliko o tomu da država nije dobar vlasnik i da se ne treba petljati u biznis. Sberbanka je već dulje od jednog i pol stoljeća moćno oruđe u rukama ruske države.   

   Stoga se ne bi trebalo priglupo i zavidno veseliti '''Gazdinoj'' propasti, a još manje ignorantski tvrditi kako će se za sve pobrinuti tržište. Neće, odnosno hoće, ali na našu štetu. Na štetu svih nas. A posebno onih koji na ovaj ili onaj način izravno ovise o Agrokoru. Kada bi na čelu Hrvatske bio državnik Orbanova formata, vrijedilo bi razmišljati o konkretnijem angažmanu države u situaciju oko Agrokora, ovako možda je bolje da se ne miješaju. Zato što postoji realna mogućnost da razlog tog miješanja ne bi bili državni nego privatni interesi. Ili barem narod sumnja da bi tako moglo biti, a nitko se u nekoliko posljednjih garnitura na vlasti nije potrudio da te sumnje otkloni.

 

Damir Pešorda