Po istraživanju IPSOS-a za Jugoslavijom žali 18% građana Hrvatske i 71% građana Srbije. Iz toga se zatim izvlači zaključak da su Srbi jugoslavenski raspoloženi u puno većoj mjeri nego Hrvati. No, je li baš tako? Mislim da ne bi trebalo stavljati znak jednakosti između hrvatskog i srpskog žaljenja za Jugoslavijom.

Srbi su Jugoslaviju uvijek doživljavali kao proširenu Srbiju, a Hrvati kao nadnacionalni okvir u kojem se hrvatstvo kao svojevrsni teret potire. Kao što je srpskom nacionalnom biću svojstvena stanovita megalomanija, tako je u hrvatskom nacionalnom korpusu stalno prisutna natprosječna količina samomržnje. Zato srpski žal za bivšom državom treba shvatiti kao žal za propuštenom prilikom stvaranja velike Srbije, a hrvatski žal za Jugoslavijom negaciju slobodne i samostalne Hrvatske.

Stoga, ovih 18% treba shvatiti kao zaklete protivnike svake Hrvatske, a ne samo kao jugonostalgičare. Oni predstavljaju objektivnu opasnost za hrvatsku državu, to je onih dvadesetak posto ili koliko već o kojima je još Tuđman govorio, dok su srpski jugonostalgičari prije svega dobri i Srbiji lojalni Srbi. Postavimo li stvari tako, jasno nam postaje da onih koji istinski žale za Jugoslavijom i jugoslavenstvom kao nadnacionalnim konceptom ima kudikamo više u Hrvatskoj nego u Srbiji. Hrvati i Srbi pod jugoslavenstvom jednostavno ne podrazumijevaju iste stvari.

Inače, istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Europe”, koji je obuhvatio, kako piše u tisku, stavove stanovnika zapadnog Balkana. Projekt je financirao Norwegian Research Council, a sve je organizirao Pål Kolstø sa Sveučilišta u Oslu. Voditelj projekta bio je Vjeran Pavlaković, izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije u Rijeci. Na osnovu dobivenih podataka on zaključuje da ''nigdje na prostorima nekadašnje SFRJ nacija nije tako snažno formirana kao u Hrvatskoj.'' Sve je to lijepo, međutim upada u oči nekoliko stvari. Prvo, otkud uvijek neki Norvežani u pozadini takvih i sličnih projekata? Drugo, ako se već istražuju procesi na prostoru bivše države, zašto je Slovenija ispuštena?

   Za Jugoslavijom je dosta velik žal i u ostalim zemljama proisteklim iz Jugoslavije, osim, naravno, na Kosovu. Za Albance je ionako bilo kakva Jugoslavija neželjena prošlost, a velika Albanija željena budućnost. No, Makedonija, BiH ili Crna Gora nisu od presudne važnosti za uspostavu neke nove Jugoslavije – jer ne trebamo se zavaravati, ovakva istraživanja uglavnom i jesu u funkciji takvih projekata – nego su to Srbija i Hrvatska. Budući da je Srbija u startu zainteresirana za proširenje svojih granica, pa makar i u državi koja se neće zvati Srbija nego Zapadni Balkan, ostaje samo Hrvatska kao stvarna prepreka nekoj novoj južnoslavenskoj zajednici. Bez Hrvatske nema Jugoslavije jer netko mora osiguravati ekonomsku održivost projekta. Čak i lošim politikama osiromašena Hrvatska Eldorado je za gladna usta s istoka.

Ima li se sve to u vidu, postaje razvidno kako dvadesetak posto jugonostalgičara baš i nije bezazlena brojka. Kompaktna i izvana potpomognuta skupina od dvadesetak posto stanovništva u nekoj zemlji može, u po nju povoljnim okolnostima, preuzeti vlast.

 

Damir Pešorda