Srbi su u Hrvatskoj najčešće bili korišteni za discipliniranje Hrvata. U tu su ih svrhu koristili Austrijanci, Mažari, Srbijanci, a u posljednje vrijeme i međunarodna zajednica. Od toga su Srbi imali nešto malo koristi i puno štete.

Srpski krajevi u Hrvatskoj uglavnom su nerazvijeni i polupusti, a od popisa do popisa stanovništva Srba je u Hrvatskoj sve manje. Doduše, u posljednje vrijeme to im je zajedničko sa susjedima Hrvatima. Tako bi taj epski sukob mogao završiti iščeznućem suprotstavljenih strana.

  Posebno žalosti činjenica da su danas Srbi instrumentalizirani u unutarhrvatskom sukobu. Naime, u hrvatskom korpusu oduvijek je relativno snažna poricateljska struja koja je nastojala da se za hrvatstvo utopi u nekom širem okviru. Nekad je to bilo slovinstvo ili ilirstvo, u novijoj je povijesti to jugoslavenstvo. Danas Novosti, glasilo srpske manjine u Hrvatskoj, vode zapravo uvjereni Jugoslaveni, mahom etnički Hrvati. Oni vode neki svoj rat protiv hrvatske države i za to koriste srpsko glasilo.

  U tom glasilu piše da je Hrvatska ''šupak Balkana'', a Hrvati ''šupački narod''. Čudi da su autori tih i sličnih bisera od svih mjesta na svijetu odabrali baš taj ''šupak'' da žive u njemu. No, to je njihovo pravo na mazohizam, međutim nije pravo tih olinjalih feralovaca  da preuzmu srpsko glasilo. To je  neprijateljsko preuzimanje, u biti podjednako kao da su Novosti preuzeli Keleminec i njegova ekipa. Uostalom, Ivica Đikić, glavni urednik Novosti u mladosti je bio žestoki haespeovac, štoviše hosovac.

  Što se tiče srpske manjine u Hrvatskoj, za nju bi bilo probitačnije da konačno izađe iz sjene Velikog Plačljivka. Jer od njegove politike obični Srbi u Hrvatskoj nemaju koristi budući da je to politika tako podešena da koristi isključivo uskoj eliti hrvatskih Srba. I eventualno egzibicionistima poput Keleminca dajući stanovito opravdanje njihovom operetnom crnokošuljaštvu. No škodi Hrvatskoj. Jer se ogromna energija troši oko kojekakvih incidenta, stvarnih ili medijski proizvedenih, umjesto da se usmjeri na bitne stvari.

   Pa tako Vlada daje sve od sebe da osudi Keleminčev ''nacizam i ustašluk'' ne bi li odobrovoljila vječno uvrijeđenog Pupovca, a pitanje Ine i inih sličnih problema odgađa unedogled. Premda Keleminec nije zaslužio osudu. Dapače, zaslužio je Nobela za mir! Postrojavanjem stotinjak ljutih bojovnika sred središnjeg zagrebačkog trga gdje su svečano prisegnuli Donaldu Trumpu, Draž je okončao jedan dugogodišnji rat koji je ozbiljno prijetio da duljinom premaši i slavni Stogodišnji rat. Naime, Ante je Pavelić Amerikancima objavio rat koji nikada nije službeno okončan. Što je jedan pravaš otpočeo, red je da to drugi pravaš završi.

  Samo, muči me jedno pitanje: nisu li ljuti bojovnici, prisežući na Trgu bana Jelačića američkom predsjedniku, de facto  priznali svojevrsnu kapitulaciju? U svakom slučaju, ne može se za ksenofobiju i šovinizam optužiti skupina Hrvata koja priseže američkom predsjedniku i maše zastavom jedne njemačke stranke! Štoviše, za okončanje jednog dugogodišnjeg rata Keleminec bi trebao u najmanju ruku konkurirati za Nobelovu nagradu za mir. Zaslužio ju je barem koliko i Barack Obama. A naziv mirotvorca zaslužuje barem koliko i Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović.

 

Damir Pešorda