Dok ljevica muku muči s ''kosturima iz ormara'', na desnici bjesne ratovi. Uvrijeđen što premijer Plenković na njegov zahtjev nije istog trena dao otkaz ministru Barišiću, Đikić patetično poručuje da odlazi iz Hrvatske. Kad prije, ja nisam znao ni da se doselio!?

Njegov novostečeni kamarad hegelovac Zovko ostaje. Nema vani potražnje za hrvatskim filozofima. Dotle, rekoh, plamte ratovi na desnici. Jurčević protiv Lučića, Rojs protiv Lučića i Nazora, Vukušić protiv Ljeljka, Ljeljak protiv Vukušića, Zovko protiv Barišića, Blanka Matković protiv Zvonimira Šeparovića…

>>

  Iskreno, bilo bi zanimljivo, možda i produktivno da se ratuje oko ideja. Međutim, ne, ratuje se na stari, primitivni i tipično hrvatski način: jedni druge optužuju za suradnju s Udbom i tomu slično. To je već pomalo dosadno, svejedno treba napomenuti da su se sukobi te vrste intenzivirali kako se intenzivirao govor o otvaranju ''komunističkih arhiva''. Tko tu koga i zašto, teško je dokučiti, no evidentna je stanovita uznemirenost i nervoza. Kao da nepoznat netko pokušava to otvaranje spriječiti ili barem odgoditi.

  Ipak, sve me to skupa ne bi motiviralo da se pozabavim tom temom da se u okviru tih ratova nije dogodila jedna ružna stvar. Ni kriv ni dužan kao kolateralna žrtva stradao je hrvatski idealist i ratnik Nedo Vegar. Naime, objašnjavajući kako nikako nije mogao u šest sati popodne doturati Jutarnjem listu kompromitirajuće materijale o Romanu Ljeljku, Božo je Vukušić  kao dokaz za to ponudio činjenicu da je toga dana u to vrijeme bio na misi zadušnici za Nediljka Vegara. Tada je na Dnevno.hr objavljen jedan vrlo prljav članak. U kojem se pokojnog Nedu Vegara prikazalo kao suradnika Udbe.

  Nedin brat Pavo poginuo je kao član Bugojanske skupine. Nakon toga njegova je obitelj preživljavala pravi pakao. Želeći se dokopati Zapada i slobode Nedo Vegar potpisuje Udbi papir na kojem pristaje na suradnju. Dočim je izišao iz Jugoslavije, on objašnjava hrvatske emigrantske krugove o tomu i počinje predano raditi za hrvatsku stvar. Bio je prijatelj i suborac Brune Bušića. Početkom rata stiže u Hrvatsku i sudjeluje u obrani zemlje do kraja rata. Nedo je izrastao u svojevrsnu legendu Domovinskog rata i nikada nisam čuo o njemu ni jednu ružnu riječ. O njemu kao čovjeku najviše govori činjenica da nije dopustio da se išta dogodi lokalnom udbašu koji je najviše zlostavljao njega i njegovu obitelj. Pokojni ga je Zvonko Bušić silno cijenio i volio. Kao i Bušići, Bruno i Zvonko, Nedo je Vegar predstavljao uzornu sliku hrvatskog revolucionara i državotvorca u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Nikada nije zasnovao obitelj niti je stekao nekakvo materijalno bogatstvo, do smrti je ostao posvećenik jedne ideje, ideje hrvatske slobode i neovisnosti.

  Sve ove činjenice bilo je relativno lako provjeriti, zato je članak u kojem se Nedi podmeće suradnja s Udbom izuzetno podao novinski uradak. Desničari i ljevičari, ratujte do mile volje, ali mrtve junake ostavite na miru.

 

Damir Pešorda