U intervjuu Der Spiegelu njemački vicekancelar i predsjednik SPD-a Sigmar Gabriel kaže: ''Znam kakvo je stanje unutar Europske unije i više nije nezamislivo da se ona raspadne''.

Kada bi neki viđeniji hrvatski političar izjavio nešto slično, odmah bi se na njega sručila medijska lavina kritika. I u ovim, kako bi to novinari i političari rekli, turbulentnim vremenima hrvatska vjera EU ostaje nepokolebljiva. Komu je imalo stalo do opstanka na medijskoj i političkoj sceni, taj se ne usuđuje naglas posumnjati u europski projekt. Dok drugi lideri svim silama nastoje u nesigurnom vremenu osigurati što bolju poziciju za svoju zemlju, naš premijer otvoreno priznaje da je njegovo poslanje kudikamo šire od skučenih hrvatskih okvira.

Hrvatska vjernost projektima koji je nadilaze postala je, čini se, oznakom hrvatskog nacionalnog identiteta. Kao da je i legenda o dobrom kralju Zvonimiru i ''nevirnim Hrvatima'' nastala naknadno da učvrsti ta svijest o nužnosti predanosti nadnacionalnim projektima. Hrvatski su pisci, leksikografi, jezikoslovci i znanstvenici, mahom katolički svećenici i redovnici, stoljećima vjerno služili ideji Katoličke crkve o njenom proširenju na istočnoslavenski korpus. Otuda i navada da se stare hrvatske gramatike, rječnici i druge knjige koje čine samu srž nacionalnog identiteta i kontinuiteta nazivaju ilirskim, slovinskim i slično, samo ne hrvatskim.

Dok su diljem Europe plamtjele revolucije, ban Jelačić je spašavao Monarhiju. Naravno, bilo je tu i otpora Madžarima, ali i neupitne vjernosti kruni. Nakon kraha Austro-ugarske Monarhije Hrvati su požurili u zagrljaj istočnoj braći i ne pitajući koliko će ih ta ljubav koštati. Kao da sama mogućnost potpune neovisnosti Hrvatima predstavlja opterećenje kojega se treba što prije riješiti. Današnji naraštaji zaslijepljeni su idejom Europske unije. Tu zaslijepljenost najsažetije je izrazio bivši hrvatski premijer Ivo Sanader krilaticom da Europska unija nema alternative. To je neupitna dogma svih hrvatskih politika od smrti Franje Tuđmana do danas.

   I dok glavni koalicijski partner Angele Merkel kritizira njezinu politiku i izražava skepsu glede europske budućnosti, odanost hrvatske politike Europskoj uniji i Angeli Merkel ostaje postojana ''kano klisurina''. Pa i onda kada po diktatu te iste Europske unije i te iste Angele Merkel moraju vući i Srbiju u Europsku uniju. Nitko se više i ne obazira na to što smo u svim dokumentima i izjavama koje dolaze iz Europe nedvosmisleno svrstani u tzv. ''zapadni Balkan''. Naivno hrvatsko vjerovanje da se ulaskom u EU izbjegla neka nova Jugoslavija ne drži vodu. Ulaskom tzv. zapadnobalkanskih zemalja u EU steći če se ponovno uvjeti za razne jugoslavenske kombinacije.

Ovih dana mediji su prenijeli ideju bivšeg slovenskog ministra Rupela o Europi makroregija. Iako Rupel nije važna osoba u europskim razmjerima, njegove spekulacije nisu za odbaciti budući da se on u svojim razmišljanjima vjerojatno oslanja na neke zakulisne trendove u Europi. Rupel o ovom problemu razmišlja na sljedeći način: ''Zato bi trebalo predvidjeti mogućnost podjele EU-a na manje jedinice, takozvane megaregije, koje bi prema geografskom ili interesnom načelu sastavljale 'srodne' države, prema modelu po kojem su se povezale države Beneluksa ili Višegradske skupine.'' U toj podjeli Rupel, naravno, Hrvatsku smješta na Balkan, a Sloveniju u srednju Europu.

Definitivno potonuće Hrvatske u neku neojugoslovensku tvorevinu neće biti neki izoliran događaj i neće se dogoditi u jednom trenutku, to potonuće sastoji se od bezbroj, često naoko i nepovezanih događaja koji se događaju kontinuirano od dolaska pokojnog Račana i njegovih na vlast do danas. Europa tomu nije nikakva brana, dapače sve više se pokazuje kao snaga koja taj proces usmjerava i vodi.

 

Damir Pešorda