Svojedobno se u našoj javnosti puno govorilo i pisalo o psihologiji gomile. Povod je bilo izdavanje knjige Gustava Le Bona, a dublji razlog nadmoćno osvrtanje na totalitarističke zablude dvadesetog stoljeća, fašizam i komunizam, u kojima je psihologija masa odigrala i te kako važnu ulogu.

Činilo se tada da ljudi nikada više neće biti tako naivni i prionuti uz nešto tako očito krivo, nikada više podleći refleksu stada. Kako naivno! I pogrješno. Dok je ljudi, bit će, izgleda, i tako zavodljive grmljavine stada.

   Grmljavina stada zvučna je slika stampeda, a ljudskom stampedu danas svjedočimo i prečesto. Štoviše, postmoderna se trudi očuvati sasvim tradicionalne oblike stampeda i generirati nove. Tradicionalni stampedo imali smo i ove godine u Meki, gdje su hodočasnici, kamenujući šejtana, pogazili jedni druge. Poginulo je 717 ljudi. Nije poznato jesu li išta naškodili šejtanu. Ako i jesu, besmislena krvarina mu je i više nego dostatna satisfakcija.

Sasvim drukčiji stampedo u obliku imigrantskog vala nadire prema Europi. Prati ga glas da je nezaustavljiv. Taj glas šire mediji, političari, volonteri, dežurni analitičari, stavotvoritelji, svećenici političke korektnosti… Zapravo svi koji imaju pristup javnosti i čiji se glas može čuti. Stoji smušeni Zapad i očekuje kismet. Otkuda taj iznenadni fatalizam Zapada, kada je poznato da je stoljećima pripisivan Istoku? Zar nije Zapad zasnovan na slobodnoj volji pojedinca i vjeri u neprekidni napredak!? Čini se da više nije.

   No, možda zavarava ta slabost i nevoljkost Zapada, možda joj u podlozi nije puki zamor materijala i dekadencija, možda je na djelu također programirani refleks stada. Ali ne u stampedu nego u klaonici. Kao student radio sam nekoliko dana preko Student servisa u Mesnoj industriji ''Sljeme'' gdje samo imao priliku gledati goveda kako ograđenom stazom pokorno koračaju prema malju koji će ih omamiti i svemu što dalje slijedi: nožu, kukama, preciznom tranširanju. Ljudi nisu goveda, ali priroda nekoliko temeljnih modela varira do neprepoznatljivosti. Zato se raznolikost svijeta i nadaje kao neiscrpna.

   Uistinu ima nešto nametljivo neprirodno u unisonom ponavljanju kako ''jadnim ljudima treba pomoći''. Čak i kada su ti ''jadni ljudi'' nabildani i dobro odjeveni grmalji koji arogantno krše zakone zemalja kroz koje prolaze na svom putu ''u Njemačku''. Gdje će nastaviti ''studij medicine''. U svakom žitu ima kukolja, samo se imigrantsko žito ne smije ''prosijavati''. Drzne li se netko posumnjati u na brzinu sklepani stereotip o ''jadnim izbjeglicama'' i posumnjati u njihovo pravo da rade što hoće i idu gdje hoće, nastradat će. A to nije ništa drugo do izokrenuta fašistička logika. Kao što u toj optici nijedan Židov nije mogao biti dobar, tako ni po ovoj novokomponiranoj logici nijedan imigrant ne može biti loš.

   Dugogodišnja borba protiv bilo kakve diskriminacije daje rezultate. Diskriminacija je razlikovanje. Za krušku kažemo da je kruška, a za jabuku da je jabuka zato što ih razlikujemo. Kada bismo odustali od razlikovanja, morali bismo odustati i od krušaka i jabuka, i zadovoljiti se nekom mutnom predodžbom općenito o voću. Međutim, ni tu ne smijemo stati ako smo dosljedni, ta tko nam daje pravo da razlikujemo voće od povrća, povrće od oblaka!? I tako dalje dok ne potonemo u sveopći kaos. Upravo taj smjer misaonog kretanja očitovao se u sumanutoj rodnoj ideologiji, izvrtanju pojma braka, brisanju oca i majke itd.

Diskriminacija je tako došla na loš glas kao isključivo obespravljivanje jednih i preferiranje drugih. Međutim, razlikovanje samo po sebi uopće ne sadrži tu vrjednujuću komponentu. To što vidim da je kruška drukčija od jabuke uopće ne znači da jabuku stavljam u podređeni položaj ili je držim manje vrijednom od kruške. Također, razlikovati ljude ne znači stavljati jedne iznad drugih. Tu jednakost ljudi unatoč njihovoj velikoj raznolikosti najbolje ističe kršćanski nauk formulacijom da su svi ljudi djeca Božja. No, raznolikost je Bog očito s razlogom stvorio i grijeh ju je negirati, starozavjetna priča o Babilonskom tornju svjedoči nam upravo to.

   Zato je čini mi se svojevrsna oholost Zapada obećavati Istoku obilnu žetvu u obliku vlastite žrtve. Jer obećanje neće biti u stanju ispuniti. Sumanuta dobrodošlica mogla bi se preokrenuti u svoju suprotnost. Premda opominjati uglavnom ne vrijedi, svejedno ću zaključiti jednim pitanjem: Kolika je krivnja onih koji danas šire ruke dobrodošlice za sutrašnje žrtve sukoba, koji i njihova dobrodošlica pomaže proizvesti?  

 

Damir Pešorda