Kada se prije malo manje od godinu dana prvi put pojavila bolest COVID-19, nitko o njoj nije znao ništa. Danas istraživači i suzbijači te globalne pošasti – liječnici, znanstvenici, doktori „općenarodne obrane i društvene samozaštite“ – znaju o njoj mnogo. Ali to je znanje još nejako i klimavo, sad ovakvo, sad onakvo, a godina je pod tim „bičem Božjim“ već od zadnjeg zimskog suncostaja velikoj većini smrtnika krenula nizbrdo.

Evo i jesen dođe, a pošast ne posustaje. Dapače, još žešće mori ljude, paralizira zdravstvene sustave, ruši gospodarstva. Već je u cijelom svijetu izazvala opći društveni, gospodarski, politički i kulturni nazadak, a najteže je pogodila Hrvatsku. Ovdje je pod svim tim nevoljama, kao nigdje drugdje, unaprijedila pomutnju svjetonazornih perspektiva i temeljnih pojmova teorije države i prava.

– Ma nemoj?! – vrte glavom zaprepašteni prijatelji.

Očito misle: Bendžo pošandrcao! Mene to ne vrijeđa, pa i njih i čitatelja samo upućujem da pomnije osluhnu javni govor visokih državnih dužnosnika i njihovih trubača.

Poodavno se sve u tom govoru vrti oko logičko-političkih besmislica. Prije desetak godina krasnoslovilo se o „novoj pravednosti“ (Ivo Josipović), a malo zatim o „novoj suverenosti“ (Tomislav Karamarko). Onda se počelo mudrovati o „modernom suverenizmu“ (Mate Granić) i „novom suverenizmu“ (Andrej Plenković). Danas se propovijedaju „novo normalno“ (Davor Božinović) i „patriotizam“ umjesto „domoljublja“ (Zoran Milanović), „nametnuti rat“ (Tomo Medved) i „dva najsličnija europska naroda“ (Zoran Milanović). I sav se taj pojmovni mutež uznosito umata u „hrvatsko-srpsku pomirbu“ i „civilizacijski iskorak“ (javna priopćivala u državnom vlasništvu).

Tri su visoka predsjednika – Države, Sabora i Vlade – u duhu te pomutnje pojmova ljetos u Kninu kuknjavom nad srpskim porazom u Domovinskom ratu proslavila 25. obljetnicu Dana pobjede. Zatim je predsjednik Vlade Andrej Plenković s Miloradom Pupovcem otišao u Varivode te ondje službeno odao počast tamošnjim žrtvama privatnoga poratnog zločina. Tu duboku uvrjedu državotvornim Hrvatima Plenković je na posljetku uzvisio u osvit – novoga doba!

Na te događaje može gledati kako tko hoće, ovako ili onako. Ali nema razumna načina da se prikrije, a kamo li izbriše njihova sramota.

Kako je uopće moguće takvo što? Vrlo jednostavno. Hrvatska vlast bez prestanka škilji prema Bruselju. Tamo obitava njezina viša vlast. A u bruseljskim očima svaki je znak vlastitosti smrtni grijeh. Tko vlada u takvim okolnostima, vjerojatno se tomu pričinja da i nova doba sviću po želji njegove više vlasti. Stoga nitko u podložničkoj hrvatskoj vlasti i ne pomišlja da bi rođenje najnovijega hrvatskog „novog doba“ moglo biti plod hrvatske (ne)slobode, točnije – postignuće 20-godišnjih pregnuća povelika broja vrsnih porodničara: babaca i babica.

Možda griješim. Moguće je da vrli nasljednici samo ne žele sa svojim predšasnicima dijeliti zasluge za sadašnji hrvatski put mimo pameti.

Ako je tako, to ne bi bila samo nepristojnost, nego i nepravda. Protiv nepravde ne možemo ništa, a nepristojnost se može koliko-toliko ublažiti spomenom glavnih porodničara „novoga doba“. To su: Ivica Račan, Dražen Budiša, Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović, Vesna Škare Ožbolt, Jadranka Kosor, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović.

Neka mi se ne zamjeri što ne spomenuh neka zvučna imena. To nikako ne znači da je rođenju najnovijega hrvatskog „novog doba“ neznatno pripomogao onaj samozvani „Tuđmanov jastreb“ kojega povijest pamti po četveroslovu „identificirati, locirati, uhititi, transferirarti“ ili da su zanemarivi brojni znani i neznani „argati“, ljudi na političku sliku i priliku Milana Bandića, Ivana Vrdoljaka, Lovre Kuščevića.

Što međutim novo navješćuju novosti „novoga doba“? Ništa. One samo niječu ono čemu se pridijevaju ili suprotstavljaju. „Nova pravednost“ niječe pravednost; „nova suverenost“ niječe suverenost; „novi suverenizam“ i „moderni suverenizam“ niječu suverenizam; „novo normalno“ niječe normalnost. „Patriotizam“ niječe domoljublje; „nametnuti rat“ niječe srpsku agresiju; „dva najsličnija europska naroda“ niječu knjigu Dominika Mandića „Hrvati i Srbi: dva stara različita naroda“. A „hrvatsko-srpska pomirba“ i „civilizacijski iskorak“ samo su dva smokvina lista za Plenkovićevo „novog doba“.

Čemu taj mutež? Da se rasklimaju i zamrače bitni atributi države: suverenost i pravednost.

Pravednost od pamtivijeka određuju njezini zahtjevi: pošteno živjeti, ne škoditi drugomu, dati svakomu njegovo (honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere), a suverenost nije ništa drugo doli – najviša ili vrhovna vlast (summa potestas). Te su apstrakcije državotvorni vođe hrvatskoga naroda pretakali u parole: „Bog i Hrvati!“, „Hrvatska Hrvatom!“, „Odlučimo sami o svojoj sudbini!“, „Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!“. U skladu s time, suverenizam je samo odanost ideji suverenosti, oprjeka sluganstvu „novoga doba“.

Dobro, ali čemu sada, pita se nježan čitatelj, taj „tvrdi govor“? Iznudile su ga dvije stvari. S jedne strane misao da bi ono što COVID-19 čini naciji Plenkovićevo „novo doba“ moglo učiniti državi i s druge strane Konfucijeva pouka: Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom; inače će vam propasti država.

 

Benjamin Tolić

Share
0