U prvomu krugu predsjedničkih izbora 22. prosinca 2019. sudjelovalo je nešto više od polovice (51 posto) ukupnoga broja birača (3.719.532). Znatan broj glasova dobilo je samo troje kandidata: SDP-ov Zoran Milanović – 562.779 ili 29,55 posto; HDZ-ova Kolinda Grabar-Kitarović – 507.626 ili 26,65 posto; nestranački Miroslav Škoro – 465.703 ili 24,45 posto.

Birači će u drugom, konačnom, izbornom krugu 5. siječnja 2020. izabrati predsjednika ili predsjednicu Republike Hrvatske – Zorana Milanovića ili Kolindu Grabar-Kitarović.

Uoči izbora vodila se žestoka kampanja. Bitno ju je obilježio sukob branitelja sadašnjega stanja nacije i države (Milanović, Grabar-Kitarović) i zagovornika velikih promjena (Škoro, Mislav Kolakušić). Agitacija je bila posve demokratska. Da!? Svakako! Druga je stvar to što se demokracija (pukovlađe) u nelustriranoj Hrvatskoj prometnula u kakistokraciju (vladavina najgorih).

Takva demokracija ima specifičan javni govor. To je na visokoj razini estetski oblikovano praznoslovlje državnih dužnosnika; na srednjoj razini dijalektički potkovan govor plaćenih intelektualaca; na niskoj razini prostački lavež međumrežnih stranačkih bojovnika. Svim tim govorima zajedničke su osnovne „krjeposti“: oholost, prijezir slušateljeva razuma, vrijeđanje i blaćenje protivnika. Tonalitet, dakako, određuje kakistokratska oligarhija.

Nije dakle nimalo čudno što je u nelustriranim hrvatskim okolnostima najgore prošao nestranački kandidat. – Sam je kriv – vele zlobnici. – Da je šutio, ne bi doduše ostao filozofom, ali nitko ga ne bi dirao! – To je točno. Sofizmu nema prigovora. Škoro je doista sam izazvao bijes dviju stranaka, HDZ-a i SDP-a, koje se od osamostaljenja države izmjenjuju na vlasti. Optužio ih je da su narodu otele državu, a biračima obećao da će, ako ga izaberu za državnog poglavara, uz njihovu pomoć povećati predsjedničke ovlasti i, tako ojačan, Hrvatima vratiti Hrvatsku.

Na to su odmah graknuli iz obiju stranaka.

SDP-ov Zoran Milanović – „ekstremni centrist“ Borisa Rašete – s gnušanjem je osudio Škorin istup kao nečistu žudnju za diktatorskim položajem. On drži da je kriptokomunistička kontrarevolucija od 3. siječnja 2000. pametno preraspodijelila hrvatsku državnu vlast kada je umjesto Tuđmanova polupredsjedničkog sustava uvela Račanov kancelarski sustav. Hotice ili nehotice previđa bjelodanu činjenicu da je kontrarevolucija tom promjenom samo oduzela neke bitne ovlasti demokratski izravno biranomu Predsjedniku Republike i prenijela ih na partitokratski neizravno biranoga Predsjednika Vlade. Škorin istup podlo su pozdravili ugledni „antifašisti“ Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Oni su paušalno pohvalili Škoru nadajući se da bi njihov crveni ugled mogao od Škore odbiti birače.

S Milanovićem se na svoj način složio i HDZ-ov samoproglašeni „desni centrist“ Andrej Plenković. On je Škorinu optužbu i Škorina obećanja bruseljski majestetično proglasio beznadnim – „populizmom“.

Te „sistemske misli“ izazvale su neviđenu dinamiku hrvatske političke pameti.

Uoči prvoga izbornog kruga po glavnim su novinama planule žestoke kolumne „profesionalnih desničara“. Svaki je htio dotući nepodobnog predsjedničkog kandidata! Topničku vatru veleumnih kolumnista strastveno je pratilo bezumlje pješaka po bespućima međumrežja. Tako je Miroslav Škoro preko noći postao: potencijalni diktator, krajnji desničar, ratni dezerter, srpski zet, slobodni zidar, korisnik državnoga proračuna i sve čemu se mogu domisliti Milanovićev „ekstremni“ i Plenkovićev „desni“ centrizam.

Što dakle? Ništa. Rezultati su prvoga izbornog kruga jasni: Narod još ne želi državu.

Ali za koga glasovati? To pitanje, naravno, mori i neke Škorine birače. Frustrira ih mogućnost izbora. Koga izabrati, Zorana Milanovića ili Kolindu Grabar-Kitarović? Dobro ih znamo. Oboje su „'tići Mate Granića“, oca hrvatskoga političkog centrizma. A što je centrizam? U politici otmjen geometrijski naziv za jednaku udaljenost od svih društvenih i političkih vrjednota – naziv za ravnodušnost prema zajedničkim vrjednotama.

To međutim nije sve. Matini su vanjskopolitički „'tići“ prava politička zvjerad. Nikada se nigdje u svijetu nije dogodilo da u slobodnoj, samostalnoj i suverenoj državi vlast preuzmu njezini vanjskopolitički djelatnici. A pogledajte Hrvatsku! Matina je bruseljska gojenčad zaposjela svu vlast. Na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović, na Griču Andrej Plenković i Gordan Jandroković, na vrhu represijskoga aparata Davor Božinović.

A nama je ostalo izabrati Zorana Milanovića ili Kolindu Grabar-Kitarović – državnoga poglavara ili državnu poglavaricu. Bilo da izaberemo jedno ili drugo, to ne će poremetiti Plenkovićevu političku stabilnost, koju drže Pupovčev SDSS, Vrdoljakov HNS, Tomislav Saucha, Branimir Glavaš i Bandićevi „žetončići“. Ne će, ali ipak izaberite, nukaju nas krivovjerni demokršćani, manje zlo! Što ću ja učiniti? Nisam demokršćanin; samo sam kršćanin. Ne znam tko je od tih dvoje veće, tko manje zlo. A i da znam, kao kršćanin zlo ne bih birao. Ni manje ni veće. Uostalom, ja sam birao i izabrao u prvom krugu.

 

Benjamin Tolić

Share
0