Benjamin Tolić: Cijena mira i blagostanja
Mi smo stoljećima tu: u Srednjoj Europi i na katoličkom Sredozemlju. Za dvadesetak dana proći će šest godina otkad su nam naši političari neovisnu, samostalnu i suverenu državu „uvalili“ u blagodati Europske unije. Pa kako nam je sada?
Hrvatska je po svim civilizacijskim mjerilima negdje pri dnu Europske unije, zajedno s istočnoeuropskim zemljama Bugarskom i Rumunjskom. Hrvate to žalosti. Tješi ih predsjednik Vlade Andrej Plenković. – Što hoćete? – veli najveći eurohrvat. – Mnogi bi u Afrikanci bili sretni da žive poput nas u miru i blagostanju.
Vjerojatno je tako. Ali ta se utjeha, bila istinita ili neistinita, u Srednjoj Europi i na katoličkom Sredozemlju doživljuje kao mala geopolitička uvrjeda. No ne treba uzvraćati istom mjerom. Hrvatska je u malo godina doista postigla mnogo. Dive joj se i veliki i mali, ne samo Angela Merkel i Jean-Claude Juncker, državnici na zalasku karijera, nego i Manfred Weber, „Spitzenkandidat“ (vrhovni kandidat) Europske pučke stranke (EPP) za novog predsjednika Europskog povjerenstva, koji će, ako Bog da i sreća junačka, do kraja lipnja biti izabran na tu dužnost.
– Dobro, dobro – javlja se nezadovoljan unutarnji glas. –Što smo stvarno postigli? – Mnogo toga, ali sam sebi nabrajam samo najnovije krupne uspjehe. U prvom tromjesečju ove godine hrvatski je BDP porastao za 3,9 posto, najviše u Europskoj uniji; Vlada već dvije godine zaredom ostvaruje proračunski suficit; bonitetna agencija Fitch Ratings pohvalila je Vladinu konsolidaciju državnih financija i podigla hrvatski kreditni rejting na tzv. investicijsku razinu (BBB-); tihi se hrvatski suverenizam, veli Plenković, ostvaruje u Pelješkomu mostu, koji Hrvatima, uglavnom o trošku Europske unije, grade Kinezi; hrvatski turizam, vidi to i laičko oko, svake godine sam sebe nadmašuje.
Hm, da – brunda onaj glas. – Ali postoji i druga strana toga uspjeha. Nije li taj uspjeh prokušanom titovskom metodom rastjerao u tuđinu nekoliko stotina tisuća mladih ljudi? Nije li taj uspjeh za sobom ostavio pustoš diljem hrvatske domovine: u Slavoniji, u Baranji, u Srijemu, u Lici, u Dalmatinskoj zagori, u Herceg-Bosni? Nije li taj uspjeh proizveo – valjda prvi put otkad u Hrvata postoji javno školstvo – manjak đaka i višak učitelja? Nije li taj uspjeh donio bruseljsku pohvalu ministrici obrazovanja Blaženki Divjak i njezinoj „Školi za život“? Nije li taj uspjeh iznjedrio žalostan statistički podatak da se danas Hrvati voze u starijim automobilima nego prije deset godina (prosječna starost vozila – tada: manje od 10, sada: više od 13 godina)? Nije li taj opći uspjeh prouzročio pogubnu pojavu da se danas hrvatskim cestama kotrlja oko 35.000 neosiguranih vozila?
Na žalost, jest.
A koga tuđin hvali? Jesi li kada čuo i vidio Angelu Merkel da u Parizu hvali i tapša Nicolasa Sarcozyja ili Emmanuela Macrona? Jesi li vidio Jean-Claudea Junckera kako za stražnjicu štipa Mattea Salvinija ili Viktora Orbána? Jesi li kada čuo da Bruseljac Donald Tusk, osim duševno si srodnoga Aleksandra Vučića, verbalnom majonezom prelijeva i Jaroslawa Kaczyńskoga? Taman posla! Tuđin hvali, tapša, štipa svoje pudle, a pudli nato od dragosti vrte repićem.
To je stanje neveselo. Gura čovjeka u crne misli. Ali ne boj se, ne će Hrvatska propasti dokle god bude Hrvata kojima treba država. Radije gledaj što drugi rade pri ovom naglom ulasku u „sezonu kiselih krastavaca“.
Što rade politički Hrvati (Hrvati, eurohrvati, jugohrvati, etnički nehrvati i transhrvati)? Oni su, a s njima i Hrvatska, iz materijalne bijede potonuli u more svakojakih prostota. Što rade? Naša je dična predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović s neznana razloga pobjegla od sebe; predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković utihnuo je negdje na Dalekom Istoku, a predsjednik Vlade Andrej Plenković propao je u ponor „narodne demokracije“, gdje sa svojim vjernim Robertom Kopalom zdušno traga za „crnim labudovima“ i „saboterima“ u HDZ-u. Novinari nastoje otkriti kamo je nestao Karlo Ressler, bruseljska zvijezda HDZ-a, koju od izbora za tzv. Europski parlament nitko nije vidio ni u HDZ-u ni izvan HDZ-a. Drugi se, posve nevažni Hrvati po običaju tove televizijskim i novinskim vijestima iz „regiona“, koje su iznenada potisnule zgode i nezgode Nives Celzijus, Vladimire Palfi, Ivana Vilibora Sinčića, Ivana Pernara i, dakako, ugroženih Srba. A sve je to – i uspjesi i njihova tamna strana – jednostavno: cijena mira i blagostanja.
Benjamin Tolić