Za sto dana Europska će unija izabrati novi sastav zastupnika u Europskom parlamentu. Dosad je te izbore diljem Europe odlikovala mala izlaznost birača na birališta. Ove godine – zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije i zbog dvojbe „savezna država ili savez država“, koja sve jače razdire Uniju – ti bi izbori mogli biti zanimljiviji nego inače. Ali ni u jednoj se državi članici ne očekuje pretjerano zanimanje birača.

Zašto je to tako?

Ljudi sliježu ramenima. Nema demoskopskih istraživanja ili su, ako ih ima, njihovi rezultati nedostupni javnosti. Kritički se promatrači stoga domišljaju. Jedni vele, Unija je projekt političkih elita. Europski puk ne shvaća taj projekt. Doživljuje ga fatalistički, kao Krležin kmet tlaku: „Nigdar ni tak bilo / da ni nekak bilo, / pak ni vezda ne bu / da nam nekak ne bu.“ Drugi vele, Unija je prevelika. Tako velika da se pojedinac nikako ne može s njom poistovjetiti. Što je Portugalac Fincu, što Šveđanin Grku? Europljanin je entitet bez europskog identiteta! Treći se podsmjehuju. Unija je, vele oni, golemo carstvo bez cara, sklepano od 28 kraljevstava bez kraljeva. Carstvo ima vladu – tzv. Europsko povjerenstvo. Tu vladu biraju predsjednici vlada država članica. Carstvo ima i parlament – tzv. Europski parlament. Taj je parlament pravo čudo! Po čemu? Po tomu što je jedini parlament na svijetu koji ne donosi zakone! Koga to može zanimati, osim dakako plaćenika toga političkog čudovišta! Upravo tako, prisnažuju četvrti: Središnja zemlja Europske unije politički je Moloh! Ona nemilosrdno izrabljuje svoje siromašne posestrime i proždire im – djecu!

Hm, da, argumentacija je „zapjenjena“. Ali činjenice su neporecive. Obzirno ih je izložio Marjan Bošnjak u knjizi „EU? – Ne, hvala“, koju jegod. 2010. objavio o svom trošku. Knjiga je u javnim priopćivalima temeljito prešućena, a pisac u Zagrebu nije uspio ni unajmiti dvoranu za njezino javno predstavljanje.

Nije to čudno. U to su vrijeme HDZ-ov Vladimir Šeks i SDP-ov Peđa Grbin, partijski ustavnopravni stručnjaci, minirali „Tuđmanovu tvrđavu“. – Što je – pitate se – sad to? Ubojita metafora?! – Dobro, mogu to i nježnije reći. Tada je taj stručni dvojac izmijenio Tuđmanov ustavni članak 141., koji je određivao da Republika Hrvatska može, voljom većine svoga ukupnog biračkog tijela izraženom na referendumu, ulaziti u saveze s drugim državama. Kako su Šeks i Grbin bili odveć „demokratski“ nastrojeni, oni su svojom izmjenom dokinuli referendumski kvorum i odredili da je za pravovaljanu odluku na referendumu dostatna većina glasova birača koji pristupe glasovanju.

Po tim pravilima održan je 22. siječnja 2012. referendum o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju. Na birališta je izašlo 43,61 posto birača. Čestiti su brojači glasova utvrdili da je 66,27 posto birača glasovalo za ulazak, a 33,13 posto protiv ulaska u Europsku uniju. Slavna dvotrećinska većina zadivila je tada svijet, a eurohrvati se i danas diče njezinom dvodecimalnom točnošću, premda dobro znaju da je ta većina – koja je 1. srpnja 2013. trijumfalno gurnula Hrvatsku u Europsku uniju – u naravi bila manja od jedne trećine ukupnoga broja birača.

Dobro, reći ćete, bilo pa prošlo. Komu to sada treba? – Na žalost, nije prošlo. A treba meni. Podsjećajući na te stvari, ja samo ispovijedam priprostu vjeru da se na temeljnoj prijevari ne može graditi ništa drugo doli nova prijevara.

Ispravnost toga krivovjerja potvrđuje ponašanje vlasti u zadnjih pet i pol godina. Vlast redovito hvali Uniju. Pri tomu u novije vrijeme na sav glas ističe Pelješki most kao sjajan bruseljski dar Hrvatskoj. Krasno. Ali nitko ne spominje da Hrvatska svake godine samo u obliku gole članarine Bruselju daruje vrijednost – dvaju Peljeških mostova. Otkad je ušla u Europsku uniju, Hrvatska je izgubila oko 250.000 mlađih žitelja. Za malobrojnu, i onako demografski staru naciju to je ravno katastrofi. No Večernji se list ne da. On po baranjsko-slavonsko-srijemskoj pustoši svaki dan neumorno slika ne Potëmkinova, nego Plenkovićeva sretna sela, a uvodničar mu Radovan Ivanković jučer je zamijetio i promjenu selidbenog trenda: dolazak stranaca u Hrvatsku. Kakva laž! U Hrvatsku su, koliko se sjećam, stranci pohrlili odmah čim je nakon Tuđmanove smrti počela velika rasprodaja nacionalnih dobara.

No vratimo se euroizborima. Što Hrvatima mogu ponuditi kandidati za zastupnike u Europskom parlamentu? Ništa bitno. Oni koje izaberemo, imat će golemu plaću, moći će se u Parlamentu (koji ne donosi zakone) družiti sa svojim sličnicima, kao Plenković i Jakovčić s Tajanijem, ali ne će moći zastupati probitke svoje nacije jer će djelovati u okvirima ideoloških klubova velikih europskih stranaka. Stoga će domaća predizborna obećanja uglavnom biti pokušaji prijevare. Kad bi zanemarili svoju „ulogu“ u izbornomu postupku, svi bi kandidati mogli iskreno agitirati poput onoga šaljivčine iz Prološca što je, natječući se za mjesto općinskoga načelnika, vikao: „Izaberite mene! Meni će biti bolje, a vama kao i dosad.“

Što dakle, izaći na izbore ili ne izaći? Svakako izaći. U koloniji su euroizbori prava igra, to jest sami sebi svrha.

 

Benjamin Tolić