Ljudi obično ljube istinu potajno i ponizno. Ali ima i primjera vrlo samosvjesne, uzvišene ljubavi. Malo, ali ima ih. Zašto ih je malo? Nitko to ne zna. Možda stoga što je uzvišena ljubav okrutna i što katkad traži najvišu žrtvu.

Izbliza sam znao dvojicu takvih ljubitelja istine – Zvonka Bušića Taika i Slobodana Praljka. Obojica su bili rodom Hercegovci; prvi gotovo cijeli život barjaktar hrvatske slobode u inozemstvu, drugi hrvatski general u Domovinskom ratu; obojica dugogodišnji uznici u tuđini; prvi u Americi, drugi u Europi. Obojica su željela živjeti u istini i slobodi. Kada im je jedno od toga dvoga ili oboje bilo uskraćeno, obojica su svojoj ljubavi žrtvovala život – Bušić nije htio „živjeti u Platonovoj pećini“, Praljak nije htio nositi lažnu stigmu ratnog zločinca kojom ga je obilježio Međunarodni kazneni sud u Haagu.

Što je sad to? Zašto, reći će tkogod, ovdje petljam oko istine? Pa svi znamo što je istina! Zna to na svoj način i četverogodišnje dijete koje umuje ovako: „Ako je[st], onda je[st]; ako nije, onda nije.“ Komu trebaju te teorije? Nisu li one samo neugodan suvišak ako nam je tako reći prirođena onā klasična teorija koja istinu shvaća kao slaganje stvarnosti i mišljenja? Nije li trebalo odmah udariti „u sridu“, onako kako to propisuje stara poetika, a preporučuje i marksistički nauk o primatu prakse pred teorijom? Zašto dakle nisam odmah počeo s praksom, to jest s proizvodnjom istine, nego sam se dao na teorijsko „čihanje“ pojmova?

Ima nešto u tim opaskama. Ali stvar nipošto nije tako jednostavna. Uvijek je dobro na početku rasprave odrediti ključne pojmove. Navedeno dječje umovanje ontološki utemeljuje logičko načelo istovjetnosti, što je prvi korak prema teoriji istine. Teorija istine koja istinu određuje kao slaganje stvarnosti i mišljenja vidi istinu kao kakvoću suda: slaganje je istina, a neslaganje neistina. Nauk o primatu prakse pred teorijom nasilni je, da ne velim revolucionarni, izlazak iz začaranoga kruga u kojemu se još uvijek vrti pitanje „što je bilo prije, kokoš ili jaje“.

Zašto sam pak počeo kako sam počeo? Jednostavno zbog toga što želim upozoriti da istina nije samo kakvoća suda. Istina se izvan spoznajne protege, gdje joj je oprjeka neistina, proteže i na druga područja, primjera radi, na društvene sustave i ćudoređe. Istini je na tim područjima prava oprjeka laž – neistina smišljena radi obmane. Zbog toga je trebalo početi kako sam počeo.

Evo dvaju lijepih primjera sustavne istine.

Istinu kršćanskoga vjerskog sustava objavio je Isus Krist u odgovoru apostolu Tomi: „Ja sam Put i Istina i Život: /nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv, 14,6). Jezgrovito i posve jasno.

Istinu socijalističkoga samoupravnog sustava jugoslavenski su „društveno-politički radnici“ zaodijevali u česte društvene „akcije“ i „manifestacije“. Stoga ju „radni ljudi“, koliko god su nastojali, nikako nisu mogli dokučiti, a besposlenoj je „nepoštenoj inteligenciji“ to bio mačji kašalj. Jedan moj prijatelj, ni darovit ni natprosječno inteligentan, prozreo ju je gotovo bez ikakva napora. Samo je strpljivo čitao Vjesnik, „glasilo socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske“, i najednom mu je pred očima zablistala istina socijalističkoga samoupravljanja u obliku triju načelnih uporišta na kojima je sustav počivao. Bili su to: „pozitivna nula“, „bespovratni zajam“ i „revolucionarna strpljivost radničke klase“.

Kako danas stoje te stvari?

Nacija se nikad nije tako široko bavila istinom. Praksa je doduše prestala biti kriterij istine, ali kako propada industrija, tako – i još brže – buja proizvodnja istine. Glavni su pokretači te proizvodnje vlast i državne institucije – Vlada, Sabor, PNUSKOK, SOA, Predsjednica Republike i Ustavni sud.

Zahvaljujući njihovim pregnućima, nacija se tovi istinama. DORH-ovom zaslugom konzumirala je istinu: Skupina Borg nije prekršila zakon; PNUSKOK-ovom zaslugom istinu: Blaž Curić ometao je kazneni progon Franje Varge, proizvođača lažnih SMS-ova; zaslugom ministra uprave Lovre Kuščevića i Ustavnoga suda istinu: Referendumske inicijative Narod odlučuje i Istina o Istanbulskoj nisu skupile dostatan broj potpisa; zaslugom SOA-ine interne kontrole i saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost istinu: SOA nije prijetila smrću Mati Radeljiću; zaslugom Predsjednice Republike istinu: Nije bilo američkoga „ne-dokumenta“ (non papera) o kupnji izraelskih aviona, ali postojao je „bijeli dokument“ (white paper); zaslugom Berislava Jelinića istinu: Slikovne je gnusobe o ministru poljoprivrede i potpredsjedniku Vlade Tomislavu Tolušiću prije objave u Nacionalu pregledala SOA i utvrdila da su – lažne. Iskreni je predsjednik Vlade zbog objave pohvalio revnoga „društveno-političkog radnika“.

Možemo se, ozareni uspomenom Zvonka Bušića i Slobodana Praljka, do mile volje zgražati, ali ta je proizvodnja istine – sustavna istina vladavine Andreja Plenkovića. Ona je kao takva sjajna podloga za najavljeni Zakon o suzbijanju lažnih vijesti i još nenajavljeni osnutak Ministarstva istine.

 

Benjamin Tolić