U slučajnu društvu upitah slavitelja političke stabilnosti: – Što je za naciju bolje, loša politička stabilnost ili dobra politička nestabilnost? – To je – odvrati on – prenategnuta glupost! – A njegov mi drug odbrusi: – Vaše je pitanje poteklo iz sumnjiva izvora: iz površna promatranja ili iz slijepe žudnje za promjenom. – Kako nitko nije dvojio da je za naciju bolja dobra politička nestabilnost od loše političke stabilnosti, ostali su prijeporni samo izvori – moje promatranje i moja žudnja.

Razmotrimo to dvoje ovdje. Tko su graditelji sadašnje političke stabilnosti u Republici Hrvatskoj? Javnost to zna. Teorijski: Davor Ivo Stier, praktično: Andrej Plenković. Oni su hrvatsku političku stabilnost izgradili na „novoj hrvatskoj paradigmi“, na „uključivosti i razvoju“. No, to je znanje površno. Treba ga malo produbiti.

U Zagrebu su „uključivost i razvoj“ bili na djelu i prije Plenkovića. S osobitom ih je ljubavlju prakticirao teorijski samozatajni zagrebački gradonačelnik, čovjek multikulturan, mekan kao „meko kuhano jaje“, ali pun energije. – Tko to? – Pa Milan Bandić, predsjednik političke stranke Bandić Milan 365. On bez prestanka „dela“, radi i posluje, ἐργάζεται καì πρáττει, rekli bi stari Heleni. I, gle, politička „brda valja“.

– Ma daj! – vrisnut će štovatelji obaju izvrsnika. – Nisu Plenković i Bandić isto! Zar ne vidite da se Plenkovićev i Bandićev ukus razlikuju kao nebo i zemlja.

Nisam rekao da su isto, a o ukusima ne bih raspravljao. Što se pak same razlike tiče, tu se donekle slažem sa svojim protivnicima. Razlika je doista na prvi pogled uočljiva. Plenković je u mnogo čemu učeni politički elitist, a Bandić u svemu, kako se za komunizma govorilo, neuk „narodski čovjek“ na vlasti.

Politika je međutim, koliko god to demodirano zvučalo, u biti – etika. A tu se pojavne razlike među dvama „neimarima“ političke stabilnosti svode na bitnu sličnost.

Zastupnički klub Bandićeve stranke u Hrvatskomu [državnom] saboru broji 12 [narodnih] zastupnika, a – gle čuda! – nijedan nije stekao izborni legitimitet na listi te stranke. Predsjednik kluba Robert Jankovics izjavljuje da je jedini uvjet za članstvo u tom klubu potpora Plenkovićevoj Vladi u Hrvatskomu [državnom] saboru. Bandić pak tvrdi da on niti snubi niti kupuje zastupnike, a na upit što k njemu mami tolike „preletavčeviće“ pobožno odgovara: „Valjda Bog tako hoće.“

Bandićeva neobična stečevina ožalostila je i ozlojedila saborsku oporbu, osobito predsjednika SDP-a Davora Bernardića i predsjednika HSS-a Krešimira Beljaka. Složno su osumnjičili Bandića za političku korupciju, a Beljak je podnio i kaznenu prijavu USKOK-u. Zloba je zatim zahvatila i vladajuću većinu. Prvo je vrisnuo Plenkovićev „preletavčević“ Ivan Vrdoljak kada mu se učinilo da bi Bandić mogao ugroziti HNS-ov položaj u Vladi, zatim je kriknuo srpski knez Milorad. On doduše, kao i ostali „nacionalni manjinci“, ima invalidan izborni legitimitet, ali je, kao čestit čovjek, u ime ravnopravnosti Hrvata i nehrvata u Hrvatskomu [državnom] saboru, istupio s prijedlogom da se izmjenom saborskoga poslovnika „nacionalnim manjincima“ oduzme pravo na članstvo u dvama stranačkim klubovima. Danas, dok ovo pišem, vladajuća koalicija smišlja kako da suzbije prodor Bandićevih „preletavčevića“ u svoje redove, a zadrži njihovu potporu.

Plenković također radi i posluje. Nimalo neuspješnije nego Bandić. Rade isto, samo im je izražajnost različita. Bandić hrže štokavskom kajkavštinom, a Plenković krasnoslovi na hrvatskomu standardnom jeziku oplemenjenu bruseljskim birokratizmima („naš acquis“). Bandiću često nezgodna, katkad i bogohulna riječ „pobjegne iz ograde zubne“ („valjda Bog tako hoće“), a Plenkoviću kao Homerovu Nestoru vazda medna iz usta besjeda teče. Tu besjedu može Plenkoviću zagorčati neumjestan pridjev, kao ono u Dalmaciji kada mu je požar bio „fascinantan“, ali imenice drži pod nadzorom. Ne može mu se dogoditi da poput Bandića za teroristički čin u Zaprešiću umjesto psihopata okrivi „patologa“.

Ali politički su im rad i poslovanje, kao što rekoh, bitno slični. Tako slični da se ne zna je li Plenković svoju teoriju „uključivosti i razvoja“ apstrahirao iz Bandićeve prakse ili je Bandić svoju „preslagivačku“ praksu zasnovao na njegovoj teoriji? Moja neznatnost ne vidi nikakvu razliku, osim gramatičke, između Bandićeva „preslagivanja“ i Plenkovićeva „preslaganja“ državne vlasti. Bandić i njegovi „preletavčevići“ izveli su prostu prijevaru birača. Ali mnogo je prostija prijevara birača što su ju izveli Plenković, njegov u predizbornoj kampanji zatajeni srpski knez Milorad i njegov glavni „preletavčević“ Vrdoljak. Da je Plenković s njima išao na izbore, vjerojatno ne bi nakon izbora sastavljao Vladu. Ovako umjesto pristojne državne vlasti imamo u Hrvatskoj tiraniju prostote pod kojom možemo samo gonetati tko je Hrvatima veća sablazan, Bandićev „burazer Palma“ ili Plenkovićev „acquis“ srpski knez Milorad.

Što dakle? Žudnja za promjenom takva stanja očito nije ni slijepa ni sramotna. Ona je – upravo suprotno – razborita i časna.

 

Benjamin Tolić