Potkraj ove godine pogled mi je bila zaokupila dobrota dobrih ljudi. Oduševljeno sam slušao lijepe vijesti iz domovine i svijeta, pa sam bio naumio u zadnjem tjednu Došašća napisati uznosan članak koji podgrijava nade i u bolju budućnost nacije.

Tako su me usmjerivala mala plemenita djela tzv. malih ljudi. A njih je, kao obično, bilo mnogo. Osobito su me ganule tri stvari: predbožićna razmjena darova među rođacima, prijateljima i znancima, zadarska javnozdravstvena radost darivanja krvi i poplava milosrđa nakon požara u Svetoj Nedelji koji je progutao kuću i svu imovinu jedne obitelji.

To su eurohrvatima i jugohrvatima vjerojatno banalne trice i kučine, ali meni su te sitnice neko vrijeme bile dovoljnim razlogom i za sakralnu i za sekularnu vedrinu duha „u se vrime godišća“.

Tako nadahnut, već sam bio naoštrio metaforičko pero i sjeo za računalo. No prije negoli sam počeo pisati – „tinta mi se proli“! Hoću reći: nadahnuće izduši, poput one gumene dušice kožne lopte koja je nekoć davno izdušila pred mojim nogama na igralištu nogometnog kluba „Budućnost“ u Donjim Andrijevcima.

Kako to? Što se dogodilo?

U onom času ni sam nisam znao. Pa sam odlučio preispitati tu čudnu pojavu. Pošao sam metodično, od sebe sama. Kako nisam otkrio nikakvu društvovnu alergiju, posumnjao sam da bi posrijedi mogla biti nekakva politička preosjetljivost na boleštine hrvatske države.

Pitao sam se: Što mi je to tako nemilo proburazilo dušu? Možda nepotizam izvršne vlasti? Korupcija sudbene? Vrijednosna praznina zakonodavne? Ili me je sablaznio veseli svjetonazorno-ideološki promiskuitet [narodnih] zastupnika u Hrvatskomu [državnom] saboru? Zgrozilo me idejno zajedništvo Milorada Pupovca, Furija Radina, Tomislava Sauche, Ivana Vrdoljaka, Branimira Glavaša? Prenerazilo me ono ljupko društvance što se na polovici zastupničkog mandata – bez poziva i mimo znanja „preslagivača“ vlasti Milana Bandića – sjatilo u klubu stranke Bandić Milan 365? Ili me je samo zaprepastila svestranačka ljubav eurohrvata i jugohrvata prema Andreju Plenkoviću i njegovoj „uključivoj“ vladavini, pa sam pod teretom te ljubavi „zdehnul kak lilija“?

Ni govora! Ništa me od toga, a ni sve to skupa, nije moglo u zadnji čas odvratiti od moga uznosnog nauma. Koga bi, uostalom, moglo iznenaditi nedostojno lakrdijanje od naroda odmetnute vlasti koje traje desetljećima? Mene su u ovo „posliječinjenično doba“ od blagdanskoga zanosa otrijeznile neke, da prostite – činjenice.

Prvo je sijevnula neočekivana vijest da je madžarski MOL u Americi odustao od tužbe protiv Hrvatske! Vladini su „pijarci“ (javnici) tu vijest odmah nježno provukli kroz uši hrvatske javnosti kao izraz Orbánove zahvalnosti hrvatskim europarlamentarcima koji su u rujnu, kada se u Europskom parlamentu kritički raspravljalo i glasovalo o madžarskoj „neliberalnoj demokraciji“, stali na Orbánovu stranu. Krasno! Ali naciju je za dva-tri dana dodatno prosvijetlio Plenkovićev ministar Tomislav Ćorić objavom da se Vlada više ne će protiviti zatvaranju Inine rafinerije nafte u Sisku. To je, reče ministar, pitanje o kojemu će suvereno odlučiti –   poslovna politika kompanije!

Molim? Što? Ništa. Sve je u najboljem redu. Događaj čuva Plenkovićevu vjerodostojnost. To je taktička odluka. Plenković će, kao što je obećao na početku svoje vladavine, ipak vratiti Inu u vlasništvo Republike Hrvatske. Samo treba pričekati da joj MOL svede tržišnu vrijednost na – nijednu kunu.

Samo pristrani sindikalci ojađeno tvrde da je Vlada s neznanih razloga blagoslovila MOL-ovo „neprijateljsko preuzimanje“ Ine.

A ne bi to bilo ništa neobično. Plenkovićeva Vlada od početka vodi rat protiv nacije. Pogledajmo njezine pobjede u godini 2018: osnutak Skupine Borg, ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije uz pomoć oporbe, pobjede Lovre Kuščevića nad narodnom voljom (uspješno suzbijanje rerferendumskih inicijativa) s pomoću APIS-a, iseljivanje desetaka tisuća mladh Hrvata, Marakeški sporazum Davora Božinovića o migracijama, pad industrijske proizvodnje i osvajanje Pantovčaka uz pomoć DORH-a, USKOK-a, Policije i SOA-e.

Tko iz tih zasada može izbiti iskru nade za godinu pred nama? Ja ne mogu. Stoga čitatelju upućujem samo svoje najbolje želje.

 

Benjamin Tolić