Gosti u „kafiću“ De Vito na zagrebačkom Črnomercu često bistre politiku. Za susjednim stolom sjede dvojica. Jedan pita drugoga: – Što misliš, koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili mi hrvatski u Europskoj uniji? – Drugi se užima u ramenima, oprezno otpuhuje duhanski dim te mudro, kroz smijeh, odvraća: – Ma gdje mene nađe, prijatelju! Nitko ti to pod kapom nebeskom ne zna, osim dakako Andreja Plenkovića i njegove ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović Burić.

Dalje ne slušam. Ali pitanje me i dalje žulja. Očito je krivo „nasađeno“. Hotice ili nehotice? Ne zna se. Bilo onako ili ovako, radi same stvari treba reći da pridjev „suveren“ znači: „koji ima vrhovnu vlast“. On se, dakle, ne može sadržajno stupnjevati. Vlast naime ne može biti viša od vrhovne (najviše) vlasti. A narod može samo imati ili nemati vrhovnu ili najvišu vlast na određenom području. Odgovor na krivo „nasađeno“ pitanje o hrvatskoj suverenosti puno je jednostavniji. Sadržajno je posve šupalj, pa se bez ikakve dvojbe doima kao puka šeretska aluzija na Plenkovićevu „diplomatsku ofenzivu“ u Bruselju, koja je trebala uroditi potporom Vijeća Europe zahtjevu herceg-bosanskih Hrvata za promjenu izbornoga zakona u Bosni i Hercegovini.

Ali nevolja je u tomu što se naoko blesavo pitanje: „Koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili hrvatski u Europskoj uniji?“ – ne može gramatički riješiti. Treba ga razmotriti i sa sadržajnoga gledišta. A ono, gleda li se tako, ne vapi za pojmovnim određenjem suverenosti. Onaj tko ga je načeo očito zna što je suverenost. Pa zašto onda tako? Vjerojatno se nemogućim komparativom podruguje hrvatskomu shvaćanju suverenizma.

A tu od 3. siječnja 2000. u javnim priopćivalima bez prestanka trešte svakojake budalaštine. Tom bukom hrvatski globalisti (jarmoljubi svih vrsta: eurohrvati, jugohrvati i drugi) preodgajaju hrvatske suvereniste (domoljubne Hrvate) ozloglašujući suverenizam na sve moguće načine, a one koji se ne daju preodgojiti nastoje „ubiti u pojam“. Pri tomu ponajčešće vitlaju velikosrpskim mlatilima: mitom o Jasenovcu i mitom o hrvatskoj srboždernosti. Odatle je niknula čudovišna priča o „udruženom zločinačkom pothvatu“ Hrvatske vojske i Hrvatske policije pod vodstvom Franje Tuđmana. Odatle su šiknula i vrela hrvatske predsjedničke mudrosti. Sjetimo se samo Mesićeve tvrdnje da smo vodili besmisleni rat za državne granice i Josipovićeve da je konglomerat pogrješnih politika izazvao četiri srpska osvajačka rata u zadnjem desetljeću XX. st.: ratove protiv Slovenije, protiv Hrvatske, protiv Bosne i Hercegovine i protiv Kosova.

Tu ideološku vojnu obilno financiraju različite globalističke ustanove iz inozemstva, a ponajviše hrvatski državni proračun. Vode ju ljudi koji se identificiraju s gubitnicima Domovinskoga rata i pokoji priučeni globalist. Iz njihove bojne buke u javnim se priopćivalima mogu razabrati žestoki napadaji na suverenizam. Suverenost je, tvrde, zastarjela. To je u naše globalno doba prazna riječ. Tko je danas suveren?! Suverenizam nije domoljublje. I globalist može biti domoljub. Suverenizam je u biti eufemizam, pristojna riječ za – nacionalizam! A nacionalizam je, kako reče francuski predsjednik Manuel Macron na pariškoj proslavi svršetka Prvoga svjetskog rata, veliko zlo.

Za pobijanje tih budaliština nije potrebna nikakva metafizička sprema. Dostatno je zdravorazumski upozoriti na netočnosti. Suverenost nije zastarjelica. Suverenost je bitno obilježje države. Ono državi daje monopol na uporabu sile i isključivu vlast na određenom području: zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Država bez suverenosti samo je po imenu država. Sjajan je primjer za to Socijalistička Republika Hrvatska. „Republika“ naime znači – država republikanskoga ustroja. Domoljublje je hrvatski naziv za „patriotizam“. Ono podrazumijeva ljubav i prema domu i prema domovini, Globalist može dakle biti samo polovičan domoljub, ljubiti samo svoj dom, a prezirati ili čak mrziti domovinu. Nacionalizam je puko odbijanje tuđinske vladavine, i kao takav – logično – prirodna podloga suverenizma, tj. težnje za vrhovnom vlašću na određenom području u skladu s međunarodnim i nacionalnim pravom.

A što ćemo s ishodišnim pitanjem: Koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili hrvatski u Europskoj uniji? To je, kao što rekoh, zakučasto pitanje. Mogu samo napomenuti da onima u Herceg-Bosni, evo, treći put člana državnoga Predsjedništva biraju muslimanski Bošnjaci, a predsjednika Vlade Republike Hrvatske u Bruselju javno štipaju za stražnjicu. Pa prosudite sami.

 

Benjamin Tolić