U ovoj zbrci, u ovom neredu, hrvatska država o mnogo čemu ne zna ništa. To je dobro kada je riječ o pojedincu i njegovoj osobnoj slobodi. Ali hrvatska država ne zna koliko ima državljana, ne zna koliko je državljana upisano u popis birača, ne zna koliko se Hrvata iselilo iz Hrvatske, ne zna koliko se Azijaca i Afrikanaca ilegalno doselilo u Hrvatsku. Kako država o tim stvarima ništa ne zna, ona tako nužno drži i svoje državljane u mraku neznanja o njima. A bez osnovnih znanja te vrste nezamislivo je dobro upravljanje državom.

Temeljno državno neznanje okrunili su Peđa Grbin i Vladimir Šeks državnim referendumom bez kvoruma. Takav cvijet ustavnoga prava mogao je procvasti samo pod geslom Ive Sanadera: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji.“

I vlast i oporba opovrgavaju moju tvrdnju o državnomu neznanju. I teorijski i praktično. Teorijski me i jedni i drugi upućuju na Grbinovu i Šeksovu „ustavnu spoznaju“ da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda žive 22 nehrvatske „nacionalne manjine“, a praktično se i jedni i drugi diče činjenicom da domoljubna Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ne vlada sama, nego srdačno dijeli vlast s Hrvatskom narodnom strankom (HNS) Ivana Vrdoljaka i domomrznim „nacionalnim manjinama“ koje predvode suvereni srpski knez Milorad Pupovac i još suvereniji talijanski conte Furio Radin.

– Što jest, jest! – rekoh sebi nakon tih argumenata. I već se htjedoh posuti pepelom, kadli me u zadnji čas spriječi predsjednik Vlade Andrej Plenković. On me iznenada prosvijetli kao munja nebeska. Reče, odlučno odbijajući građanske referendumske inicijative o izmjenama izbornoga sustava, da je spomenuta Šeksova i Grbinova „ustavna spoznaja“ bila dio cijene koju je država morala platiti za hrvatsko članstvo u Europskoj Uniji!

– Bože! – pomislih. – Pa on ne vjeruje „popravljačima“ hrvatskoga Ustava i teško ih optužuje! – To me je u prvi mah prenerazilo. Kada se malo zatim pribrah, jasno vidjeh ciničnu zbilju. Što je Plenković rekao, rekao je. Nevažno je vjeruje li on komu ili ne vjeruje; nevažno je govori li on istinu ili laže; nevažno je vjeruje li tko njemu ili ne vjeruje. Takve dvojbe ne mogu prikriti bit stvari. Plenković je tom tvrdnjom uvrijedio hrvatsku naciju, a svoju je „dičnu činjenicu“ koaliranja sa svakojakim juganima njome raskrinkao kao otrovan plod bruseljske iznude!

Tako se to vidi sa suverenističkoga vidikovca. To je, reći će tkogod, jednostrano viđenje. A treba razumjeti i „drugoga i drukčijega“. Pa pogledajmo. Plenković je, po svojem sudu, ponajprije eurohrvat, „cijepljen od populizma“. Ako su Šeks i Grbin svoju „ustavnu spoznaju“ stekli onako kako Plenković tvrdi, sadašnjemu Griču – ni Saboru ni Vladi – u tom slučaju nema prigovora.

Eurohrvati se tamo „viteški“ drže. Čega? Europskog shvaćanja časti. To je Hrvatima malo neobično. Eurohrvati u nevolji, a često i bez nevolje, tako reći po naravi, ostentativno lažu. To je po hrvatskomu shvaćanju nečasno. Ali, Bože moj, koliko svjetonazora toliko vrsta časti! Ipak, gleda li se dijalektički, eurohrvati paze i na hrvatsku narodnu čast. Najbolje se to ogleda u njihovu odnosu prema međunarodnom pravu. Eurohrvati, kao što se vidi na svakom koraku, malo drže do hrvatskoga nacionalnog prava, ali međunarodni su im ugovori – osobito kada su sklopljeni u zloj vjeri na štetu hrvatskoga naroda i njegove države – nešto što se mora bespogovorno provoditi, nešto sveto i vječno! To je „viteštvo“ pogibeljno. I za državu i za narod. Ali pojmovno nije nečasno, ni po hrvatskomu shvaćanju časti.

Takvo stanje stvari nameće mnoštvo teških pitanja na koja je eurohrvatska vlast zasad na njih gluha. Stoga ta pitanja, intonirana sudbinski, razdiru dušu politički osviještena Hrvata.

Hoćemo li ikada izjednačiti sve hrvatske državljane u političkim pravima? Hoćemo li ikada, mi pobjednici u Domovinskom ratu, prestati plaćati danak poraženom neprijatelju? Hoćemo li ikada jednim i jedinstvenim izbornim zakonom potvrditi moderno demokratsko republikanstvo Republike Hrvatske? Hoćemo li zaustaviti masovno iseljivanje Hrvata iz Hrvatske? Hoćemo li odbiti najezde ilegalnih migranata na naše granice? Hoće li nam naši saveznici (Talijani, Nijemci i Austrijanci) Hrvatsku pretvoriti u rezervat (hot spot) nepoželjnih azijskih i afričkih azilanata? Tko će uzdržavati taj rezervat? Hrvatska država ili milostinja bogatih zapadnoeuropskih država? Jesu li sve te nepogode, pa i „inkluzivna“ protunarodna vladavina Andreja Plenkovića – samo zasad vidljiv dio cijene koju smo platili za hrvatsko članstvo u Europskoj uniji?

Eurohrvatska vlast na ta pitanja – šuti. Stoga je narod počeo sam tražiti odgovore. I naišao na nevjerojatan otpor. Vlast grdi narod: To, svjetino, nije tvoj posao! Narod se smije: Nije naš posao, ali naša je koža na bubnju! Moja neznatnost sa simpatijom gleda taj „hod za život“ Republike Hrvatske. I toplo se nada da ne će klonuti.

 

Benjamin Tolić