Kada lezbijke, pederi, dvospolci i prekorodci zovu Zagrepčane u svoju Povorku ponosa, Zagrepčani se zbunjeno osmjehuju. Ne zamjeraju im što se svojim spolom javno ponose. Odavno su na tu ludost oguglali. Samo se pitaju: Zašto nas svojim ponosom zlostavljaju? Zašto dižu nesnosnu buku? Zašto nam u srcu grada promet obustavljaju?

Sretni su što još mogu postupiti na različite načine. Mogu se pobožno, poput sv. Pavla, zgroziti nad duševno-spolnim izopakama; mogu se „naprjedno“, poput HNS-ova Ivana Vrdoljaka, priključiti Povorci; mogu, u skladu s maksimom „ne bi se štel mešati“, oprezno hiniti da ništa ne vide i ne čuju. Kako god postupili, taj će žalosno-smiješni LGBT event (lezbijsko-pedersko-dvospolačko-prekorodački događaj), dok je Davor Božinović na sadašnjoj dužnosti, dobivati „europski“ friziran publicitet u glavnim sredstvima javnoga priopćivanja. Zašto?Jednostavno stoga što nije, rekao bi Marx ili Engels, dostatno da se ideja gura k zbilji, treba i zbilju gurati k ideji.

– Gle, gle! – reći će tkogod. – Što mu sad bÎ? Pa on je razborit čovjek! Bilo bi i uljudnije i „politički korektnije“ da je poslušao svojedobni poziv splitsko-makarskoga nadbiskupa Marina Barišića kršćanima da jednostavno ignoriraju takve sablažnjive manifestacije.

Hm, da. Te bi dvojbe, da je posrijedi individualno ćudoređe, bile donekle opravdane. Mogao bih u tom slučaju, premda nisam siguran da bi to bilo posve ispravno, okrenuti glavu i ukloniti se preuzetnu kmečanju i kričanju „drugih i drukčijih“. Ali meni se je rečeni LGBT event, koji se zbio u prošlusubotu u središtu Zagreba, ukazao kao iluminacija hrvatske „visoke“ politike. I samo se zbog toga na taj događaj osvrćem.

Dakle, Povorka ponosa! Na početku, pred muzejom Mimarom okupilo se sa svih strana nekoliko stotina uglavnom mladih ljudi. Svrstavši se u povorku, ti su ljudi, predvođeni bubnjarima i praćeni policijom, u svoj svojoj snošljivosti „marširali“ do parka Ribnjaka. Nosili su šarene transparente izvikujući i logički i politički neutemeljene zahtjeve: ozakonjenje prava da pojedinac neovisno o spolu određuje svoj rod, ozakonjenje apsolutnog prava žene na pobačaj, ozakonjenje prava spolnih manjinaca na sklapanje „građanskoga braka“ bez obzira na rod, izjednačivanje spolnih manjinaca u svim drugim pravima sa spolnom većinom. Do Ribnjaka ih je stiglo manje nego što je pošlo ispred Mimare. Ali stvar nije smjela propasti. Dojam su popravila javna priopćivala. Ona su na kraju priredbe, pozvavši se na policijske izvore, izvijestila da je u Povorci „marširalo“ 10.000 ljudi.

– Krasno! – ponosno su uskliknule ponosne organizatorice Povorke ponosa. – Dvostruko više nego što je hodalo u Hodu za život.

Povorku su bitno obilježile dvije krilatice „Da nam živi, živi rod!“ i „Bolje gay slikovnica nego ustaška šahovnica!“ Stariji će čitatelj na prvi pogled u objema krilaticama prepoznati preoblike starih jugoslavenskih predložaka. Prvi je predložak u jeku socijalističke revolucije slavio povijesnu ulogu proletarijata organiziranog u radničku klasu: „Da nam živi, živi rad!“ Drugi je, pripremljen u Londonu, preplašenu starojugoslavensku sirotinju sokolio na odlučan otpor nadmoćnu njemačkom osvajaču: „Bolje grob nego rob!“ Znamo kako su svršile i prva i druga nakana.

Danas u Republici Hrvatskoj, koja je prije više od četvrt stoljeća vlastitom snagom odbacila srpsko-crnogorsku vladavinu, potomci negdašnjih slavitelja povijesne uloge proletarijata više ne slave manualni rad. Oni umjesto te zablude slave drugu zabludu: rod odvojen od rađanja i spola. To bi, da nije bolest, bila još veća glupost. Bolest međutim teško podnosi samoću. Za nju se obično lijepi druga bolest. Tako se je za mladež SDP-a u rečenoj Povorci ponosa uz rodnu ideologiju posve prirodno prilijepila povijesna mržnja jugoslavenskih komunista prema hrvatskoj državi, koja i danas sotonizira – ustašizira, fašizira, nacizira – svaki hrvatski otpor srpsko-crnogorskoj vladavini, ne izuzimajući ni Domovinski rat. Odatle krilatica „Bolje gay slikovnica nego ustaška šahovnica!“

Uzme li se u obzir golem broj policajaca koji su osiguravali priredbu, jamačno nije pretjerano reći da je zagrebačka Povorka ponosa ove godine zapravo bila poludržavni homagij Istanbulskoj konvenciji. Istina, malo krnj. Hrabri je i snažni Andrej Plenković ovaj put iznevjerio. On, koji je svojom herkulskom snagom usuprot većinskoj volji hrvatskoga naroda i većinskoj volji HDZ-ovih birača uz pomoć oporbe izborio raskošnu potvrdu te konvencije u Hrvatskomu [državnom] saboru, taj dakle div hrvatske državne politike nije se pojavio na homagiju! Niti je koga u ime HDZ-a tamo poslao! A imao je krasnu prigodu. Mogao je poslati svoga novog političkog tajnika Lovru Kuščevića. Taj mu je čovjek bio kao stvoren za demonstraciju vjerodostojnosti jer je donedavno na tiskovnim konferencijama pozdravljao novinare redovničkim pozdravom: „Hvaljen Isus!“

Šteta, velim. Jer sada zlobnici gonetaju što je razlog toga propusta: Plenkovićev sram ili Plenkovićev strah. Meni se čini, samo banalan previd. Kao u šahu.

 

Benjamin Tolić

Share
0