Trovrh hrvatske državne vlasti jesenas je složno izostao sa spomen-svečanosti što ju je u povodu „seppukua“ generala Slobodana Praljkau haaškoj sudnici priredila udruga Hrvatski generalski zbor u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković svoj su izostanak sa svečanosti opravdali – prvo Ona, a zatim On – izjavom: „Državom se upravlja razumom, a ne emocijama.“ Predsjednik Vlade Andrej Plenković nije se, koliko znam, o tomu javno očitovao. Da jest, nema sumnje da bi i on taj suvereni nečin trovrha hrvatske državne vlasti bio predstavio kao politički vrlo krjepostan čin.

Prezreli su dakle osjećaje i pozvali se na razum. Ipak, izrjeka o razumu i osjećajima, sama o sebi, i nije ružna. Nije ni nerazumna. Dapače, zvuči mudro. Ali nikoga se nije tako dojmila. Zašto? Hrvati znaju da se Bruselj mrgodi kada čuje da tko sumnja u pravednost presude haaškoga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Znaju i da ništa tako ne razjaruje Bruselj kao posmrtna slava časna i nedužna osuđenika toga suda. Osim toga, premda uglavnom ne znaju etimologiju latinske riječi „ratio“, ljudi slute da je „razum“ prije svega „račun“. A zbunjuje ih i sveza izrjeke „Državom se upravlja razumom, a ne emocijama“ s događajem koji ju je iznudio. I pitaju se: Znači li to da su Hrvatski generalski zbor i svi ti ljudi koji su se spominjali generala Praljka – nerazumni?! Zbog svega toga narod je zauzvrat prezreo razum hrvatske državne vlasti.

Dobro, to stoji. Ali čitatelja vjerojatno više zanima je li narod bio u pravu ili u krivu. Neka čitatelj sam o tomu prosudi. Meni se čini da za dobro upravljanje državom nije dostatan samo razum. Pa ni sâm zdravi razum. Zdravomu je razumu za dobro upravljanje državom prijeko potreban i zdrav osjećaj za opće dobro. Ali možda se varam.

Drugo je pitanje koliko je zdravi razum hrvatske vrhovne vlasti – zdrav. Sjetimo se kako je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, ne savjetujući se ni s kim, osim možda sa svojim mentorom Matom Granićem, usred srpsko-hrvatske međudržavne svađe, pozvala predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u prijateljski posjet Hrvatskoj. Što je prouzročio taj postupak? Najprije veliko veselje u Buzinu i Bruselju, a zatim Vučićevu i Pupovčevu velikosrpsku procesiju po Hrvatskoj – pod pokroviteljstvom hrvatske državne vlasti!

Slično je gđa Grabar-Kitarović postupila više puta. Što joj je trebala pohvala Istanbulske konvencije? Zašto se javno druži s Ivanom Zvonimirom Puhovskim? Zašto je toga čovjeka odlikovala Poveljom Republike Hrvatske? Taj je časni Hrvat svojedobno sa Žarkom Čičkom, lažući o broju srpskih civilnih žrtava, na Haaškomu sudu ozloglašivao vojno-redarstvenu akciju Oluju, a u sarajevskim je BH Danima tvrdio da je Republika Hrvatska izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Bit će da se time kvalificirao i za odavanje počasti žrtvama ustaško-partizanskoga logora u Jasenovcu, i to ove godine dvaput: jednom sâm u Predsjedničinoj koloni sjećanja, a drugi put kao Predsjedničin izaslanik u visokoj Plenkovićevoj i Jandrokovićevoj skupini državnih dužnosnika koji, kako reče Plenković, „njeguju kulturu sjećanja“.

Nije ni Plenkovićev i Jandrokovićev politički razum nimalo razumniji od političkoga razuma gđe Grabar-Kitarović. Da jest, zar bi Plenković i Jandroković vodili ideološke bitke protiv većine svoga naroda? A ako bi ih i vodili, oni bi se, da su gospoda, držali dobrih polemičkih običaja. Ne bi protivnike ponižavali. Pogotovo ne bi onako uvrjedljivo prosvjetljivali biskupe. Kao da su Hrvatsku biskupsku konferenciju smatrali skupinom Ćopićevih Nikoletinā Bursaćā? Kakav to politički razum poriče bjelodanosti ili, još gore, kakav je to politički razum poveo Jandrokovića i njegovu saborsku delegaciju u prijateljski posjet Vojislavu Šešelju u Narodnoj skupštini Republike Srbije? U kakvoj su se to „magli“ izgubili ako su zaboravili da je ondje Puniša Račić, kad su se Hrvati prvi put bratimili sa Srbima, groznim zločinom zaradio kraljevski honorar?

Što dakle? Ništa. Zašto? Zato što su današnji hrvatski političari uglavnom ljudi onoga soja kojega se „nikakov nauk ne prima“. Da nisu takvi, sami bi se sjetili Predsjedničine Baltičko-jadranske uspravnice, znali bi da se s nečasnim ljudima ne može nikomu odavati počast, da je sveta dužnost jednako štovati sve žrtve, da je nedostojno moralistički se nadvikivati sa Srbima i da je razumno sa Srbima samo – oprezno trgovati.

 

Benjamin Tolić