Prođoše i korizma i Uskrs. Tih smo dana na televizijskim zaslonima često – češće nego kardinale i biskupe – viđali Andreja Plenkovića i Gordana Jandrokovića. To je, vele mudri ljudi, u redu.

Crkveni dostojanstvenici, bilo da su u kostrijeti ili u svečanom ruhu, jednako kruže oko spasenja i vječnoga života i jednako tumače riječ Božju. A državni dužnosnici? Oni su ljudi drugoga kova. Oni kruže oko promjenjivih vrjednota, oko nečega što danas jest, a sutra nije. Stoga su oni, blago rečeno, nepredvidljivi. Eto, pogledajte Plenkovića! On je ove godine naciji priredio neviđen korizmeni sajam.

„Korizmeni sajam“?! Da. Upravo tako! I sam je na tom sajmu obijesno plesao na konopcu nesuvislosti.

Što je naime drugo bilo ono bezumno natezanje oko Istanbulske konvencije Vijeća Europe, točnije oko Konvencije o suzbijanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji? Konvencija je potpisana u Istanbulu god. 2011.

Zašto dosad nije potvrđena u Saboru? To se ne zna. Nagađa se da ju Milanovićeva Vlada nije dala potvrditi stoga što državu obvezuje na ne baš neznatne troškove. Taj novčani aspekt zazvučao je negdje i na Plenkovićevu „korizmenom pazaru“, ali samo kao sporedan ton. U prvi plan iskočila je tzv. rodna ideologija. To je ona globalistička bljezgarija koja odvaja rod od spola, u konačnici rod od rađanja. Spola su, vele rodni ideolozi, samo dva, a rodova je mnogo. Čovjek je, neovisno o spolu, ono čime se osjeća: muškarac ili žena, dopodne jedno, popodne drugo, može biti i jednoga i drugoga ili ni jednoga ni drugoga roda, a spol može po želji mijenjati… itd., itsl. Ne zna se kakve to veze ima sa suzbijanjem nasilja, ali što jest – jest, Istanbulska konvencija međunarodnim ugovorom doista osigurava službeno širenje rodne ideologije i novčanu potporu građanskim udrugama koje će nadzirati tu bezumnu indoktrinaciju.

Kada je Plenković najavio da će Sabor ratificirati Istanbulsku konvenciju, konzervativne su građanske udruge digle glas protiv ratifikacije. Uzbunio se i dio vodstva Hrvatske demokratske zajednice – uglavnom zbog prihvaćanja rodne ideologije. Nikomu od tih eurohrvata nije palo na pamet prosvjedovati zbog toga što Istanbulska konvencija pokapa načelo supsidijarnosti na kojemu je sazdana Europska unija ili zbog toga što se njome suverenoj Republici Hrvatskoj oduzima dio njezina „nedjeljivog i neprenosivog“ suvereniteta, niti se itko upitao komu u Hrvatskoj pripada pravo na upotrebu sile.

Plenković je pobunu u HDZ-u i negodovanje u Katoličkoj crkvi shvatio onako kako mu je savjetovao njegov „pijar“ (valjda od pius - pobožan?), slavni Krešimir Macan: „Ako se on ne riješi njih, riješit će se oni njega.“ Stoga je priprijetio članovima stranačkoga predsjedništva da ih, ne budu li poslušni, drugi put ne će staviti na izborne liste. A Konvenciju je uz Jandrokovićevu svesrdnu pomoć udario na sve strane braniti tvrdnjama koje nisu samo neistinite, nego i smiješne, jer poriču očitosti: „u Konvenciji nema rodne ideologije“; svrha je konvencije „duboko kršćanska“; mi smo na strani Hrvatske biskupske konferencije.

Kakvi su učinci toga prosvjetiteljstva? Zasad onakvi kako je majstor predvidio. Pa i bolji. Sve je ministre Plenković svojom „vjerodostojnošću“ potpuno uvjerio, ali oni mu – na žalost – ne će glasovati u Saboru. Prosvijetlio je i neke uglednije HDZ-ove [narodne] zastupnike. Neki se nisu dali rodnoideologijski krstiti, ali se ne zna kako će glasovati – po stranačkoj stezi ili po svojoj savjesti. Oporba je, osim Neovisnih za Hrvatsku i nekoliko Most-ovaca već po rođenju rodno svjesna, pa se ovaj put, kako sada stvari stoje, titan Tomislav Saucha ne će morati preznojiti da sačuva Istanbulsku konvenciju kao onda kada je sačuvao Zdravka Marića.

Da, ali „pazar“ još nije gotov. Cijelo to vrijeme u ušima mi je zujao davni naslov članka msgr. Ivana Miklenića u Glasu Koncila: „Kakvo je stvarno stanje u hrvatskoj naciji? Bolja   budućnost ne može se spriječiti.“ Taj me je naslov najžešće potresao kada sam pročitao da je Plenković prosvijetlio i preodgojio i našu nacionalnu uzdanicu – Mladež HDZ-a.

Sve u svemu, na Plenkovićevu je pazaru, čini se, najbolje pazarila slavna Sanja Sarnavka.

 

Benjamin Tolić