Ne valja se, kažu, obzirati. Tako je Orfej izgubio Euridiku. Treba samo ići naprijed i ne dati se obeshrabriti. Znači, odsijeci sve što je bilo, svu prošlost, i predaj se sutrašnjemu danu, budućnosti! Zgodan je to savjet. Zvuči vedro. Ali ima naoko sitan nedostatak. Pretpostavlja da se ono što je bilo jednostavno može „odsjeći“ pa zdravo „ići dalje“. Ako to tko i može, to je iznimka, a ne pravilo. Čovjek bez pamćenja i sjećanja, ako takav postoji, vrlo je težak bolesnik. Od takva čovjeka bježe i liječnici. Za njim čeznu samo politički lažljivci i varalice.

Jest, hrvatska nacija općenito slabo pamti i brzo zaboravlja. Ali preuzetno je, ako ne i obijesno, od nje tražiti da odmah zaboravi ono što je bilo tako reći jučer. Kako možemo zaboraviti onaj izbor Tomislava Karamarka demokratskom metodom „jedan čovjek – jedan glas“ za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)? Karamarko nije doduše imao protukandidata, ali dobio je – pazite sad – osamdesetak tisuća glasova! I bili smo već pomislili da tu omiljenost u stranci više nitko ne može natkriliti, kadli „sinu munja od Bruselja grada“: ode Karamarko, dođe Andrej Plenković. Istom metodom „jedan čovjek – jedan glas“, bez protukandidata, ali s desetak tisuća glasova više nego mjesec-dva prije njega Karamarko.

Brojevi su novoga i najnovijega HDZ-a, kao što se zna, transparentni ili, ognjištarski rečeno, razvidni. Ali mistiku tih brojeva ne mogu razumjeti HDZ-ovci, ni bivši ni sadašnji. Razumiju ih samo HDZ-ovi koalicijski partneri, ponajbolje HNS-ov Ivan Vrdoljak i SDSS-ov Milorad Pupovac.  

Bruseljski je momak s najnovijim HDZ-om brzinom vjetra izašao na izvanredne izbore za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru i odnio relativnu pobjedu. Zatim je složio skladnu Vladu s Mostom neovisnih lista, a onda – kada je vidio da je Most „nekooperativan“ u „rekonstruiranju“ Todorićeva koncerna Agrokora – zamolio svoju tajnicu da Mostove ministre izbaci iz Vlade. Rečeno, učinjeno. Nakon te pokazne vježbe poslušnosti novi je jaki čovjek u Hrvatskoj složio Vladu s ideološki mu bliskim strankama i pojedincima te otad čvrsto sjedi u sedlu – do sudnjega dana.

A kako vlada Bruseljac? Razmeće se lažima, obmanama i prijetnjama. Istodobno je umilan i bahat. Položajno je (per positionem) pametan. Kada je Hrvatska izgubila arbitražnni spor u predmetu INA –MOL, obećao je bez ikakva državnog troška vratiti Inu u vlasništvo hrvatske države. Što je od toga bilo? Jesmo li to zaboravili? Ideološki prijepor između onih koji su se u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu borili za hrvatsku državu i onih koji su se u tim ratovima borili protiv hrvatske države riješio je Dokumentom dijaloga znanstveno uškopljenog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, u kojemu su, naravno, znatno bolje prošli ovi drugi. Strastveno se sada dao na pripreme za saborsku ratifikaciju Istanbulske konvencije o suzbijanju i borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Te luduje. Poručuje hrvatskim biskupima da su glupi, nisu razumjeli Konvenciju, a u njoj nema rodne ideologije! Naprotiv, Konvencija je, veli, duboko kršćanski dokument. Bruseljska se momčina očito i moralno i intelektualno iščašila. Obični kršćanski puk jasno mu je u subotu na demonstracijama protiv ratifikacije Konvencije rekao što misli o njemu i o njegovu nauku.

To je, eto, bilo. A je li prošlo? Bilost se, naravno, može i bezbolno „odsjeći“. Treba samo pričekati da temeljito prođe. To je čas u kojemu razumno zvuči izričaj: „Bilo, pa prošlo!“. Ali taj čas ne može nastupiti dok ima živih počinitelja zločina i živih žrtava i njihovih srodnika. S druge strane kada taj čas nastupi, tada i ne treba „odsijecati“. Bilost tada sama otpada od ljudi i naroda kao što su otpali Napoleonski ratovi, Hrvatsko-madžarski rat i Prvi svjetski rat. Tko danas, osim povjesničara i posebno uvrnutih ljudi, pamti te ratove i njihove žrtve? Treba, dakle, pričekati da prođe stotinjak godina pa onda angažirati povjesničare i forenzičare, policajce, državne odvjetnike i sudce.

Hoćemo li tako dugo čekati s Andrejem Plenkovićem?    

 

Benjamin Tolić