U Hrvatskoj je nekoć među komunističkim snobovima visok ugled uživao francuski ateistički egzistencijalist Jean-Paul Sartre. Neke od tih snobova silno je zanosila Sartreova postavka da je Bog mrtav, a čovjek unatoč tomu još živ. Ta im se mudrost najednom učinila vrhunaravnom! Na posljetku su, valjda, zaključili da vrhunaravnost iskri iz pućkanja duhanskoga dima, pa su se na sve moguće načine ushićeno suobličivali sa svojim filozofom i pušili kratku lulu.

Postavka da je Bog mrtav, a čovjek živ nije izvorna. U prvom dijelu bode oči stari očaj Friedricha Nietzschea, a drugi se dio predstavlja kao sirov svakodnevni opažaj. Dakle, ništa osobito. Ali postavka je, takva kakva jest, u Sartreovoj misaonoj radionici postala izvorištem prevratne filozofske antropologije. U čovjeka, veli Sartre, opstanak prethodi biti, egzistencija esenciji; čovjek nema unaprijed danu narav; čovjek je osuđen na slobodu; čovjek je svoj projekt; „čovjek nije ništa drugo doli ono što od sebe čini“ (L'homme n'est rien d'autre que ce gu'il se fait). Sve u svemu, „egzistencijalizam je humanizam“ (L'existentialisme est un humanisme). – Tako je! – podrugivali su se robovi komunističke slobode. I dodavali: – Ma nije to samo humanizam, to je i renesansa – filozofska renesansa barbarstva!

Zašto to izvlačim iz ropotarnice? Neka mi čitatelj oprosti, nisam ga htio gnjaviti odbljeskom Marxova historijskog materijalizma. Želim samo upozoriti na duboku srodnost Sartreove antropologije i današnje rodne ideologije, koju Vijeće Europe i Europsko povjerenstvo guraju u hrvatsko zakonodavstvo preko svojih pouzdanika Andreja Plenkovića i njegove Vlade kada ih potiču da pokrenu saborsku ratifikaciju istanbulske Konvencije o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Ona antropologija i ova ideologija podjednako su prevratni, bezbožni i protuprirodni projekti. Svrha im je stvoriti „novoga pojedinačnog čovjeka“, koji će, kako ga vidi Sartre, biti ono ništa koje samo sebe čini, a po rodnoj ideologiji bit će – neutralno biće: ni muško ni žensko, ili kako mu se kada svidi: muško, žensko, bespolno, dvospolno ili nadspolno. Ali premda imaju zajedničko idejno ishodište – poricanje Boga i ljudske naravi, i zajedničku svrhu – stvaranje novoga čovjeka, Sartreova se antropologija i Istanbulska konvencija Vijeća Europe ipak razlikuju. Naravno, toliko koliko to iziskuju različne naravi tih tekstova. Sartreova je antropologija preuzetan, ali iskren teorijski „kratki spoj“, iskren jer izrijekom poriče Boga i narav. Istanbulska je konvencija podmukao revolucionarni alat, podmukao jer prešutno poriče Boga i narav i još se taktički zaodijeva visokim društvenim vrjednotama.

Svakomu tko ima imalo pameti trebalo bi biti jasno zašto inozemna središta moći nastoje zakonski obvezati Hrvate na prihvaćanje i širenje takva nauka o čovjeku. A hrvatski politički pouzdanici tih središta moći bez dvojbe znaju da je projekt stvaranja „novoga pojedinačnog čovjeka“ izravno protivan kršćanskoj biti i društvenomu biću hrvatske nacije. Znaju i da ovaj individualni projekt po zloćudnosti nimalo ne zaostaje za onim kolektivnim projektom koji je u XX. st. u ime stvaranja „novoga jugoslavenskog naroda“ svim sredstvima sprječavao hrvatsku naciju da uspostavi svoju državu. Nema sumnje da ovaj individualni smjera u XXI. st. iznutra rastočiti ono što onaj kolektivni nije uspio izvana spriječiti.

Ako je tako, zašto ti ljudi ne brane svoju staru vjeru i uljudbu, zašto pogubnim silama prepuštaju svoju mladu državu?

Eh, zašto! Neki ljudi brzopleto odgovaraju: Naši su bičonosci našli nove bogove! Drugi to opovrgavaju: Nisu oni ništa našli, nego nikad nisu ni vjerovali u našega Boga! Gdje ste vidjeli da su Andrej Plenković i Gordan Jandroković promicali hrvatske vrjednote? Gdje ste vidjeli da su učinili što za opće dobro? Jesu li možda branili napadnutu domovinu od srpsko-crnogorske oružane agresije? Ili su našu zemlju zdušno uvaljivali iz jedne nevolje u drugu nevolju, iz Jugoslavije u Europsku uniju?

A što ja o tomu mislim? Ne mislim ništa. Meni se samo povraća kada slušam kako predsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora besramno lažu i sile karakterno slabije državne dužnosnike da se sami javno sramote. Pitam se: Otkud bičonoscima takva obijest? Samo zbog te svinjske Hybris u svakoj bi ih pravno uređenoj demokratskoj državi sam puk (demos) metlom potjerao s njihovih dužnosti. A hrvatski puk, što čini hrvatski puk? On zbija šale. Na primjer jedan pita: – Čega su se Plenković i Jandroković odrekli u Korizmi? – Drugi odgovara: – Hrvatske. – I nikomu ništa! A taj isti puk pokladnim bećarcem u Korizmi izriče što misli o Istambulskoj konvenciji: „Mala moja, zrela kruško, ja te ljubim, a ti muško!“ U Korizmi?! Bože, Bože, budi nam milostiv.

 

Benjamin Tolić