Otkud mi danas, pri kraju drugog desetljeća XXI. stoljeća, pade na pamet Ante Starčević (1823. – 1896.)? Bit će da takva ludost vrca iz sraza širih političkih ciklona i anticiklona, a te meteorološke pojave u nas dobro razumiju samo eurohrvati. Oni pak odmahuju rukom: Pustite suvereniste i njihova Oca Domovine; mi smo Europljani, oni su – pastiri!

To je, pučki rečeno, bezobrazno. Ali ne zamjeram to eurohrvatima. Ne stoga što volim njihove ideje, nego stoga što ta bezobraština nije posve bez osnove. Već sâm opori govor toga spomenutoga duhovnog aristokrata plebejskoga podrijetla upućuje u tom smjeru. A ima u njegovu djelu i eksplicitnih potvrda moje tvrdnje. On se u jednom spisu ovako šali na svoj račun: Ne dajte – navodim po sjećanju – Staromu na vlast! Ako taj [ognjištar?] dođe na vlast, donijet će zakon da se plaće određuju po tomu koliko tko skoči. On se u Lici uskakivao kod koza, pa će najdalje skočiti! A donijet će i zakon da više ne rađaju žene, nego – muškarci.

To je u drugoj polovici XIX. st. bila šala. Ljudi su se smijali jer takve stvari nisu mogli zamisliti. Danas je to zbîlja. Onō o plaćama i uskakivanju kod koza zbiva se u Hrvatskomu [državnom] saboru. „Uskakuju“ se [narodni] zastupnici. Pred očima nacije, ali u sjeni predsjednika Vlade Andreja Plenkovića. Nacija stoga, iako je sve demokratski razvidno, ne vidi tko koliko skače. A Plenković šuti. Pa ljudi nagađaju. – Najdalje je – vele jedni – skočio SDP-ov Tomislav Saucha! – Ma ne – negoduju drugi – brk je najbolje omastio HNS-ov Predrag Štromar! – No-no – opominju treći – vi, gospodo, i jedni i drugi nepravedno podcjenjujete pekunijarnu pamet etničkih smutljivaca, napose srpskoga kneza Milorada i talijanskoga contea Furija!

Ništa o tomu ne znam. Samo slušam procjene i ocjene. To su, mislim, nepouzdane tvrdnje. No, da tu nečega ima, to je bjelodano. I načelno strašno. Ali meni je (valjda stoga što sam u srcu „pastir“?) u ovom ozračju populacijskoga sloma Republike Hrvatske i puzajuće ratifikacije Istanbulske konvencije Vijeća Europe od toga „uskakivanja“ mnogo strašnije onō o muškomu rađanju.

Istini za volju, nije Starčević smislio tu nesmislicu. Ona je kudikamo starija od Starčevića. Poznaje ju već grčki mit, poganska priča o bogovima, božicama i junacima. Vrhovni bog Zeus obljubi Semelu, kćer tebanskoga kralja Kadma, i začne s njome sina. Za prijestup dozna božica Hera, Zeusova žena i zaštitnica braka, te uredi da Zeusova munja prije poroda sprži Semelu. Ali Zeus, otac bogova i ljudi, ušije Semelino nedonošče u svoje bedro. I, kada dođe vrijeme porodu, iz bedra rodi sina Dioniza! Takve priče dokrajčilo je kršćanstvo. Ali i ono je zadržalo „muško rađanje“ – naravno, u metaforičkoj porabi. Na primjer u rodoslovlju Isusa Krista: „Abraham rodi Izaka. Izak rodi Jakova. Jakov rodi Judu i njegovu braću“ (Mt 1,2).

Kamo to, pitate se, ide priča? Ne ide nikamo. Ona samo smješta obijest Istanbulske konvencije u područje neslane šale. Tu je njezino pravo mjesto. Kakva smisla ima ili može imati rod određen neovisno o spolu? Nije Istanbulska konvencija gramatika! Ona je multilateralni međunarodni ugovor, obvezuje države ugovorne stranke i na nemale troškove. Drugo je gramatika. Gramatički je rod najčešće samo metaforički rod. Pa tako, primjera radi, mogu imenice Mädchen i Weib (djevojka i žena) u njemačkomu jeziku biti srednjega roda iako označuju ženske osobe. Ali kakve veze ima definicija roda, pogotovo ova koja odvaja rod od spola, sa suzbijanjem nasilja nad ženama i suzbijanjem nasilja u obitelji?

Nema nikakve. Konvencija je u biti podla protuidentitetska mina. Sav je njezin smisao u definiciji roda koju je tobože bezazleno prokrijumčarila u međunarodno pravo. Vidjeli su to i ljevičari Zorana Milanovića. Nisu ju ratificirali jer su se bojali da im to nacija nikada ne bi oprostila. Plenković se međutim ne boji. On zna da se u Hrvatskoj sve može provesti pod hrvatskim barjakom. A ima svoje bruseljsko poslanje. Prognao je s pomoću hrvatske znanosti dom i spremnost na obranu doma u pogrebne obrede, sačuvao je crvenu zvijezdu petokraku, ako sada o Uskrsu razbije katolički identitet nacije – gdje će mu biti kraj?!

Gdje? U Bruselju. Naravno, ako se u međuvremenu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici ne probudi novi Otac Domovine ili barem nekakav hrvatski Taras Bul'ba, koji će podviknuti: Andreju, Andreju, HDZ te je rodio, ima te se pravo i odreći.

 

Benjamin Tolić